Marina Vukoja …….Sjeta……

Sjeta

Eh kad se sjetim, vrela suza niz obraz mi krene. Istodobno počnem plakati i smijati se sama sa sobom. Izmjenjuju se sjeta, radost pa tuga. Ma da me netko vidi u tom stanju rekao bi da sam luda, samo od dr. Džudžinice tražiti terapiju. Tako u čovjeku prorade emocije, pa osjetim radost pa tugu za trenucima koji se više nikada neće ponoviti.

Tako se sjetim Bekinske Bare i čuvanja blaga s bakom. Imali moji u Podbari jednu svoju parcelu i šumu. Sjećam se onih visokih stabala bukve koji su davali idiličan prizor oko nas. Stabla bijahu toliko velika da sam baku kao mala djevojčica često pitala, je li ovo drvo dira nebo? Ko’ dječja posla svašta nam iz radoznalosti i mašte padne na pamet.

Potječem iz religiozne obitelj. Bog je bio na prvom mjestu. Tri puta se pozdravljala Gospa, molilo i zahvaljivalo Bogu. Rad bi počinjao s molitvom, a završavao sa zahvalom. Znala sam baku poslije molitve svašta pitati. Jednog popodneva mi je proradila neka mašta te upitah ju: bako silazi li Bog s neba niz ove bukve? Mogu li one biti Njegove stepenice? U takvim pitanjima znala bih se naći u prostranom plavetnilu neba uz razne svetačke slike. Čitav film bi razvijala. To je prava dječja čistoća, radost, mir u srcu i velika ljubav prema ljudima. Ma kad pogledam ni danas ne živim drugačije. Osim što imam puno obveza i neki ljudski teret vremena, ali sanjarenje i mašta i dalje su ostali! Nekada bi baka sjedila i pravila se da nije čula moje upite. Vjerojatno uzimala malo vremena da smisli konkretan odgovor, i da ne pitam ništa na tu temu. Ma bilo je tu puno pitanja koja mi i danas mame radost i sjetu. A bilo je i teških besjeda koje nisam razumjela. Baka mi je uz osmjeh znala reći da sam veliki sanjar i kako moje rečenice i upiti proizilazi iz bujne dječje mašte. Ti Mare ili ćeš ostati nezapažena na ovolikom dunjaluku ili ćeš se povući od svih ljudi. Tešku rečenicu izusti za moj mali mozak bako!

Često smo se smijale i ležale po seoskim perivojima na travi uz maštu. Uz mene i baka je postajala sanjar. Znala bi reći, e moj Mariću s kin si taki si! Ispraćale bi sunce i mjesec na počinak! Bojale se munja i gromova. Često tješile jedna drugu. Eh ta ljubav i povezanost imale su neprocjenjivu vrijednosti!

Sjećam se nesvakidašnjih riječi. Često bi pričala o palamudu. To ti je onaj čovjek koji palamudi! Ma dobar je on, a kakav je trilimud. Palamud i trilimud! Mare hajde izađi prid kuću i zašpiči ogradu da je vitae ne cunina. E moja bakice kad bi ti ja to razumjela. Samo što znam iz te rečenice je ograda! E tada bi prsnule u smijeh i smijale se ko dvije lude dok nas stomak ne zaboli. E Bože mili da mi je vratiti to vrijeme smijeha, radosti, ljubavi i bezbrižnosti i bakina toplog zagrljaja.

Ma nisam ti ja bako draga nikakav palamud, a ponajmanje kako kažeš trilimud, a još manje lelemud.  Kad bi znala šta je to, bilo bi mi još draže. Kaže ona meni, ma to ti je onaj koji ti dođe u kuću pa ti priča, a ti znaš kako ništa nije tako, ali nije zanovjetan. Pustiš čovika da priča i palamudi! Uz njegovu priču se isključiš i radiš po kući što te volja. Ponekad zavičeš: a molim te i sve tako bilo? Zatim baciš pogled prema njemu kao da si u čudu, sve kako bi dojam bio vjerodostojniji? Triludina ti je opasan. On te prati u stopu ako radiš, ometa u poslu, nadgleda, i još dok priča ti ga trebaš gledati u oči. Diviti mu se! Od tih ti se dite moje biži, zaobilazi ili sakrije negdje iza duvara, bukve, dok ne prođe. Pa se nastavimo smijati, tako ti ja nauči šta bi palamud i trilimud. A što ti je lelemud? To je onaj koji jami mlatit praznu slamu, pa zanovijeta što je prazna. E moja stara majko de mi još reci šta ti je to zašpičiti. Ma to ti je sinko zatvoriti dobro vrata ili ogradu kako se ne bi otvorila. Sva vrata su imala i dodatno pomagalo da se kojim slučajem ne bi otvorila. A kroz ogradu bi se provlačilo drvo ili nekim kamenom dobro zaglavila. E tako ti je meni moja baka pojašnjavala lokalnu ikavicu. Ma bilo je tu još puno riječi koje ne zabilježi niti jedan rječnik stranih riječi niti kakva enciklopedija. Kaže meni baka jednog jutra dok je pričala sa susjedom ispred sušnice: deder brzo Mare donesi midenu kašiku. Ode Mara s velikim upitnikom u kuću. U sebi razmišljam mideno šta je to. Mid, med nije isto. Eliminirana mala žlica za čaj, tako i za kavu. Žlica za juhu, bila bi jušna, možda srednja. Otkud oni sad koriste strane riječi? Upitam se sama što je mideno? Nikad čula! Što ću moram se poniziti i pitati što je to. Ma neću, ponijeti ću paljaču, žlicu od juhe i drvenu žlicu. Preispitujem se što baka radi? Ne znam! Priča sa susjedom u dvorištu. Iz sušnice se ne čuje miris hrane s ognjišta. Prije pričanja igrala sam se s lutkom i nisam vidjela. Ma nećeš ti pogriješiti Mare. Ponesi sve žlice što postoje u kući. Tako ti ja uzmem i drvenu varnjaču, jušnu žlicu, paljaču veliku malu žlice za čaj i kavu, ma i one žlice šupljikava što se s njima vade krafne i uštipci. Ne može ti meni to stati u ruke. Šta sad? Mare u vrećicu i nabacaj pa nek’ žena probere što joj odgovara. Iznesem ja punu vreću žlica, što drvenih što nađoh u kući ….. Baka stoji i priča. Rekoh evo bako žlice pa ti proberi. Ama Mare za Boga jedinoga šta si mi nametnika ta nisam ti sve rekla. Pa šta si mi rekla da donesem midenu kašiku. Mi ti toga nemamo. Ako ti može pomoći neka od ove uzmi. Progovorih i ja malo žustrijim tonom! Mare, midena kašika ti je jušna. E bako, bako nikad ti ja to ne bi pogodila jer mideno me ne podsjeća ni na što. Deder vrati sve ovo u kuću moram promišat one uštipke. Prikvasili su se, reče! Eto moj susjed ja ti moram radit pa dođi, digod drugi put kad kadgod bilo manje posla, da se popričamo! Ubrzanim hodom ode u sušnicu. Stojim ispred kuće s punom vrećicom kašika u ruci i onako posmatram situaciju, govoreći u sebi što su ovi stariji malo poludjeli na uranku. Vidim kako bakino oko proviruje iza ćoška sušnice gledajući u smjeru kamo susjed odlazi. Odmahnu rukom i reče ovi triludin sve prid sobom satra, još mi zanovjeta, tegli za rukav. Ko da je neko lud i manit pa na uranku da guta besidu o mlaćenju prazne slame. Bože oslobodi!. Ubaci i midenu žlicu u kesu i kaže de odnesi i složi sve kašiku u kuću. Onako naivno rekoh, pa zar nećeš promiješati uštipke. Oštro mi reče: ma kakve uštipke, ne pečen i nikako! Samo sam ti rekla da se ovog triludana  riješim. Probode mi oči, stalno se naginjući prema meni i govoreći mi gledaj me u oči kad ti pričan. Onako se zgledasmo nas dvije te prsnušmo u gromoglasan smijeh. Tako ti ja naučnih što je palamud i trilimud i lelemud te kako se istih riješiti.

Povijest se prenosi i ponavlja kroz život. Umjesto da ju učimo od naših predaka i budemo korak ispred mi i dalje padamo na testu! Slušamo prazne priče palamuda, trilimuda i lelemuda. I danas bježim od istih. Izgleda kako je kroz današnji život jako malo onih koji nisu takvi! Puno je ljudi koji žele da ih se sluša, da oni pričaju i palamude. Puno je onih koji žele nad ljudima manipulirati te im pričati nešto što čovjek zna da nije tako. U ovome svijetu da bi opstao moraš biti stroj te se znati isključiti i uključiti. Pustiti triludane, leludane i palamude da pričaju sami sa sobom, ne obazirati se na njih, ili ih uputiti psiholozima i oni trebaju zaraditi svoj kruh. Nitko ne sluša badava! Neke ljude ne želim ni vidjeti blizu sebe, sve da mi plaćaju zlatom ne želim ih! Zato budi ponosan i svoj, zašpiči svoju ogradu i ne puštaju palamude, lelemudane i trilimude u svoje dvorište! Od sad je takvo pravilo u mom dvorištu! Čovjek treba živjeti za svaki trenutak, minut, za svaki dan, jer nam je svaki poseban!