Marina Vukoja “Borba za opstanak. Ne traje onaj tko je jak, jak je onaj tko traje!
Zrnce mudrosti reče: „Ne traje onaj tko je jak, jak je onaj tko traje“. Da bi čovjek uopće mogao živjeti treba se naviknuti na ljudsku nepravdu i loše vrijem. Ponosno prkositi svim tim nedaćama, a u svemu tom ostati čovjek! Na našim područjima stoljećima se isprepliće borba za opstanak. Borba koja nikada ne prestaje! Mi Korićani-Hercegovci, ljudi smo s kamena mekog srca. Lomila su nas nevremena, ratovi, nedostatak obradivog tla …. majka priroda nam nije bila naklonjena. Borili smo se, radili, Boga slavili i dugo živjeli. Majke su rađale djecu, a ta ista djeca su ponosno odrastala na škrtoj zemlji i nanova rađala djecu … Tako borbeno uđosmo u ovo novije doba u 21. stoljeće. Još uvijek trajemo! S ponosom smo znali reći: Kamen nam je bio i znak i znamen, život i smrt! Na kamenu smo se rađali, sjedili, „ili“ i pili. Na kamenu smo umirali …
Kamenom se zidale kuće, koje nije projektirao arhitekt. Gradili su ih laici, neuki ljudi. Iste opstaju i prkose, i danas, zubu vremena iako su stoljeća prošla od njihove gradnje. Kamen se vezao glinom i rudačom, a unutarnji zidovi bijelili opet kamenom-krečom. Sve se radilo skladno bez imalo stresa. Radilo se s puno ljubavi i poštovanja. „Ilo“ se oko sinije ili kamenog stola uz pucketanje vatre s ognjišta. Sve je bilo puno topline i pažnje i uzajamnog davanja. Kuće su bile malene, al’ su imale veliku dušu! U kamenim kućama rađalo se po desetoro djece. Živjelo se s tim velikim bogatstvom.
Danas kuće su ogromne i hladne, obično bez novorođenčadi! U novije ovo moderno vrijeme domove pune djece zamijeniše psi i mace.
Našu kamenu kuću u selu zvali su „Savića kula“. Sagrađena je ispod brijega, gdje je jedan dio kuće uvučen u isti. Mjesta su se tražila da su zaklonita od bure, a vidljiva sa svih strana. Preživjela tri rata. Još uvijek ponosno prkosi! Raspored u kući bio je jednostavan. Sredinom bio je ganjak (hodnik), sa strana po jedna soba. Prva je bila veća gdje se nalazilo ognjište na sredini stol oko istog tronošci ili kamen. Spavalo se na drvenim kovanim uskim krevetima, a madrac bijahu kukuruzovin. Preko iste biljac za utoplit se! Čitajući ovu priču možete uočiti zašto smo mi Korićani prkosni ljudi, ljudi sa stavom, posebni! Borba za opstanak u kamenu nas isklesala.
Težačke ruke ručno su gradile vijugave putove probijajući se kroz kamen. Potporne zidove pravili su s tim istim viškom kamena slažući ga jedan do drugog. Tim istim kamenim putem su putovale karavane, hodalo se, tjerala stoka na pazar, putovalo kočijama. … Kameni put je nažalost i danas u 21. stoljeću ostao ne promijenjen, čak i lošiji. Postao je prepoznatljiv jer povezuje najsiromašnija sela ove dvije općine Posušje i Široki Brijeg. Sela koja imaju dušu i kamene ljude mekog srca. Nažalost put nam je ostao jedna vrsta eksponata!
Naši seljaci zidali su suhozide, ograđivali površine. Vadeći kamen iz zemlje i slažući isti jedan na drugi stvarajući nepregledne suhozide. Stoljećima, težaci su krali kamen zemlji kako bi dobili male obradive površine „vrtle“. Težačke ruke krv su lile kako bi izgradile metar zida. I danas su postojani prkosni i kiši i suncu i vjetru!
Velika vodena spasiteljica u ljetnim mjesecima bila je kamena čatrnja. Ispočetka se gradila u škrapama ili jamama, utvrđivala kamenom i glinom. Prve čatrnje nisu bile velike. Dolaskom čekića, poluge, lopate, krampe pomoću maltera i kreča kamenom se zidaju u udubljenju zemlje veće vodene spasiteljice-čatrnje! Težaci su se kupali u znoju i kopali rupe 5-6 metara duboke i širine oko 4 metra.
Korita obiluju prirodnim izvorima stoga su i bunari ograđeni kamenom. Bunar na Grabu bio je poznat izvor pitke vode jer se nalazio tik uz korito rijeke Ričine iznad velikog vira. Kad bi nabujala rijeka bunar bi zatrpala zemljom. Težaci su se odlučili da isti okruže suhozidom tek toliko da se zemlja u njega ne urušava. U istom bile su i kamene stepenice kako bi se voda mogla dohvatiti i u najsušnijim mjesecima. Bunar je i danas ozidan kamenim suhozidom. Prkosan i ponosan na one koji ga uzidaše i ukrasiše.
Gradila su se i pojilišta za seosku stoku, popularno zvane lokve. Kopale bi se pliće rupe dubine oko metar i širine oko 6-7 metara, obično polukružnog oblika. Oko lokve se slagao suhozid, a dno punilo glinom kako ne bi bilo propusno. Stoka koja bi se napaja nogama bi zbijala glinu, a samim tim glina bi bila čvršće vezane za tlo. Na tim lokvama su se čobanice upoznavale, tu bi se kratko ašikovalo, a nerijetko bi se i svađale. Sve je tako jednostavno funkcioniralo, kamen se stapao s ljudima i ljudi s kamenom.
Kopajući kamen praveći što više plodnog tla težaci bi pronalazili isti s udubljenjem. Takav kamen zvao se kamenica. Iste su donosili kućama i ukopavali ih u dvorišta blizu kokošinjca-peradarnika. U iste bi nasipali vodu kako bi perad pila. Sve se tako stapalo i iskorištavalo. Kamenica je bilo i većih koje se nisu mogle prenositi. Kažu kako se iz istih stoka pojila po dva dana.
Nekada se pitam je li Hercegovac simbol riječi opstanak? Možemo li reći Hercegovina, a da ne vidimo kamen, da ne vidimo golu borbu za opstanka? Radilo se, krvarili su dlanovi ali volja za životom bila je svakim danom sve veća. Prošlost čovjeka kako opisah u Koritima uglavnom je bila mučna borba za životom. I biljke su se prilagodile istome. Gledam kako se bore u kamenu, niču, cvjetaju, plešu na povjetarcu, venu u snijegu i ponovo se rađaju u suncu. To smo mi kameni ljudi mekog srca!