Marina Vukoja “„Ad hoc“ mjera puta!

Tražena su neka rješenja za ovaj specifičan problem putne infrastrukture koju vjerujem kako nema niti jedno živuće selo u ŽZH, a i u široj regiji osim Korita! Naime, da bi se došlo do sela pođe li se iz pravca Širokog Brijega ili iz Sutine bubrezi najviše osjete! Možda baš ovo selo dobije i jednu pozitivnu titulu rješavanje kamenca i pijeska u žuči i bubrezima bez operativnog kiruškog zahvata pored već odavno negativne titule loše putne infrastrukture! Vožnjom do sela iz bilo kog pravca da pođete dočekat će vas „kasaba“ put. Neće izostati treskanja i prašine. Čovjek se dovede u situaciju i postavi si pitanje: Bože što sam ti skrivio pa u 21. stoljeću dočekah ovo?

Iz medija saznajemo kako u BiH ima više od 700 sela  u kojima nema „žive duše“ ili su na pragu izumiranja! Ljudi se raseljavaju iz svakakvih razloga, neki se ne mogu usuglasiti s politikom unutar države, neki ne mogu pronaći zaposlenje, a opet neki su otišli zbog bolje zarade, zbog boljih uvjeta za djecu …… Uglavnom u selu Koritima od Domovinskog rata pa do danas ljudi su se većinom raselili po svijetu upravo iz gore navedenih razloga. Kad ode jedna osoba, malo se snađe, dođe po ostatak obitelji. Za njima ode i druga obitelj i tako redom … Ugase žarulju, zaključaju vrata, ključ ostave pod kamen koji se nalazi na klupici prozora i nemaju neke indicija za vratiti se!

Stariji navode: Boksit se ugasio, a u istome su radili većinom ljudi iz sela, malo se bavili  poljoprivredom i kažu lijepo su živjeli! Autobus je vozio svaki radni dan ujutro i popodne do u Posušje, s rudačom se moglo otići u Široki Brijeg i Mostar i vratiti, linija đačkog autobusa isto je bila aktivna. U zadnjih dvadeset godina sve se nekako izmijenilo. Ugasila se boksitna linija,  đačka linija, zatim trgovina, najbliža je sada udaljena šest km, crkva je isto udaljena kao i trgovina. Mnogi su dolazili i s pokretnom trgovinom u selo, ali zbog loše putne infrastrukture nije  isplativo više.

Narod iz ovoga sela uvijek je bio bogobojazan, nedjelja je bilo pod obvezno nazočiti svetoj misi. Išlo se makadamom, pješice,  moralo se ponijeti i „misnu“ odjeću i presvući se negdje u blizini crkve kako bi došao pred Boga čist. Pitamo se što se promijenilo do 2022.? Ništa, osim stoljeća! Ovo se sve dešavalo i u 19., 20. evo nastavlja se i u 21. stoljeću! Sramota za pojedince što su dozvolili da se o ovoj situaciji ovako piše ne bi li netko od nadležnih ozbiljno shvatio ovu situaciju, pored svih silnih dopisa koji su im se upućivali!

Dok se Japanci spremaju za život na Mjesecu, žitelji uz R419 nemaju osnovne uvjete za život, loša putna infrastruktura, a i vodovod su luksuz za stoljeće u kom žive! Nerijetko putem do sela žitelji ne mogu osobnim automobilom! Često je spominjan i stih pjesme od dr. Milija Pehara koji opet citiram: Pope ode ti narod, Frate ode ti narod …. Političari ode narod! Uzalud trud sviračima što daju dnevnice za rad u poljoprivredi po 100, 00 KM, ne javlja se nitko! Omladine sve manje ima, a i ovo što je ostalo jedva čekaju da ulove prvi autobus i odu!

Smatra se kako se u Njemačkoj naselilo 370.000 bosanskohercegovačkih žitelja, a koliko je istih koji još nisu dobili stalni boravak? Zašto se ovo ističe? Do sada su i svećenici bili za narod, ne kažem kako nisu i danas pojedinci! Prije su se isti zauzimali i nosili težinu vremena. Nažalost danas se sve pomalo „otelo kontroli“. Kako kažu „sada“ ne smiju pričati o ovoj problematici! A postavlja se pitanje kome će pričati kad naroda više ne bude u sakralnim objektima? Vjerojatno će i oni preseljavati u inozemstvo! Blizu smo takve situacije.

Stariji i danas sa sjetom prepričavaju, nema više onih starih svećenika, koji su pomagali u izgradnji putova, bunara, česmi, borili se s tadašnjom komunističkom politikom …. Narod nije imao u to vrijeme  novca, kao ni sad, ali je davao svećenicima meso jaja, sir, svoje proizvode koje bi opet svećenik prodavao na pijaci. Za dobiveni novac bi kupio vrata, prozor i gradio samostan ili crkvu … Na ovaj način se izgradila crkva u Sutini! Narod je na crkvi udarao i dnevnice … Što hoću reći bila je međusobna podrška između puka i vjerskih vođa. Što je bilo više potrebe jačalo je obostrano jedinstvo! A što se dešava danas? Potreba ima i danas jako puno, a jedinstva nigdje. Ostala su većinom prepričavanja, ismijavanja koja prelazi u čistu „seljačku demagogiju“ (seljak-nije čovjek koji živi na selu, jer to je ponos).

Nekada čovjek postavi pitanje tko će živjeti u našem selu za koju godinu? Nazire se situacija kao za vrijeme Otomanskog carstva kada se bježalo pred Osmanlijama. Danas se vraćamo skoro na isto, bježi se od svog naroda i čeka se prvi autobus za neki od njemačkih gradova! Možda, za par godina dođu i neki drugi narodi primjerice Indijci. Po svojoj mnogoljudnosti premašili su Kineze i postali najmnogoljudniji narod, Arapi … pa izgrade put i stvore raj na zemlji kad ne možemo mi. Znamo kako je put jedan od glavnih čimbenika koji su odgovorni za opstanak i nastavak života!

Stariji ljudi često su izgovarali ovu poslovicu: Ne kupuju se prvo samari, pa konji, već konji i po njima samari! Nažalost uz regionalni put R419 stavljeni su prvo samari, odnosno putokazi! Pitamo se tko će pratiti putokaze kad je put loš, neprohodan, jedino pogodan za izbacivanje pijeska iz žuči i bubrega! Da su prašina, rupe i kamen tucanik zlata vrijedni svi bi ga željeli. Narodu je dosta „ćutilizma“, tapšanja, aplaudiranja i slušanja planova kako će se desiti u budućnosti veliki projekt i put asfaltirati …  Zna li se kada će se desiti taj povijesni trenutak? Sve se to ponavlja evo desetljećima, a najaktivnije najave budu svako četvrte godine na skupovima. Priča se, a obećanja završe kao kratkoročna luda radovanja!

Marina Vukoja