Marija Pinjuh: “Oni koji ne poznaju svoju prošlost…”
Odmalena slušam o njoj, kao u Markovoj pjesmi: “O toj ženi, čistoj, hrabroj, Divi Grabovčevoj…”
Diva, samo ime odaje njezin karakter i život. Za života joj se divili ljepoti, zbog divljenja svojoj vjeri dade i život. Diva! Božanstvena, obožavana!
Upisana u povijest, uklesana u srca, zadržana u dušama, njezina žrtva kao simbol odanosti našoj vjeri.
Zamislite samo, toliko voljeti križ i svoje pretke koji su stoljećima ugnjetavani od Osmanlija, da je dala svoj život da sačuva vjeru i čast.
Ona, Diva, djevojka iz Varvare kraj Rame je zapečatila svoj život i ljubav prema Bogu.
Mladi Tahir-beg Kopčić iz Kupresa je poželio imati Divu za ženu. Zaprosio ju je, kada je imala dvadesetak godina, ali ona je odbila uz podršku svoje obitelji. Onda je beg poslao svoje pomoćnike, da isprose Divu u njegovo ime. Pronašli su je na paši dok je čuvala stado ovaca. Ona je ponovno odbila i čvrsto je bila pri svojoj odluci i pobjegla u planine. Tahir-beg Kopčić je tada ponovno došao, našao je, napao i kukavički ubio nožem.
Sahranjena je na Vran planini, ispred Kedžare u blizini Prozora. Grob je označen. Ostalo je povijest! Tisuće hodočasnika svake prve nedjelje u mjesecu srpnju odlaze na zavjet na Kedžaru.
“Diva Grabovčeva zauvijek na nebu sja…”
S koljena na koljeno se prenosila ova priča o mladoj i hrabroj Divi, svatko od nas je imao njezin lik u glavi. Ja je zamišljam u predivnoj narodnoj nošnji, smeđe kose i zelenkasto smeđih očiju. Rumenih obraza sa rubcem na glavi.
Na rukama joj sicanjem urađen Jeličin Križić, kao znak odanosti svojoj vjeri.
Sicanjem su se kršćanske djevojke štitile od Osmanlija.
Diva Grabovčeva! Čuvarica vjere i križa! Časti i žrtve!
Uzor i zavjet!
Tebi u čast, Bogu na slavu, a sebi za zavjet i ja uradih Jeličin Križić na ruci. Završit ću tekst citatom jednog filozofa koji u zadnje vrijeme, nažalost, često ponavljam:
“Oni koji ne poznaju svoju prošlost, osuđeni su je ponavljati!” (George Santayana)