Marija Librenjak “Zovu me Sjećanja “ Bleiburg……….

U počast žrtvama Bleiburguškog stratišta i Križnih puteva…

Svaki zločin je zločin,ne može se opravdati ni pobjedom u ratu ili miru,ni nacijom,kao ni vjerom niti težnjom za profitom.

Svakom čovjeku koji spasi jedan ljudski život, kod Boga mu se računa kao da je spasio cijeli svijet.

Samo ću kratko o iskustvu mog pokojnog oca i brata mu, Bog im bio milostiv.

Otac se priključio Domobranskoj vojsci jer ju je smatrao Hrvatskom, isto kao i stric.

Otac nekako uvidio da je vrag odnio šalu i vodio se geslom bolje mijenjati kape na glavi nego dati glavu i otišao nevoljko u partizane, Išao je za tim da nikoga ne ubije.

Međutim,svjedok je zvjerskih ubojstava koje su počinili partizani i to bez ikakvog suda.Neke je molio da ne ubijaju, a iz našeg kraja su, jedan od njih je mamio dječicu bombonima i čokoladama , zapravo bombama. Otac ga je hvatao za ruke i odvraćao od zla, a on mu je zaprijetio smrću.

Otac je često sanjao nevinu djecu.

Stric do kraja ostao vjeran Domobranima i zarobljen je na Bleiburgu.U zbjegu po Križnin putevima, prepoznao ga njegov zapovjednik iz Domobranske vojske a tada oficir u partizanskoj vojsci…Izveo mog strica iz stroja i kazao pretpostavljenima da će ga on svojom rukom ubiti jer mu se želi osvetiti.

Eto tako moj stric krenuo kroz zelena žitna polja, a pratitelj će: “Bježi kamo te noge nose!.”

I tako je jedan partizan spasio život mom stricu.

Ne želim o politici, iako hoće političari o nama, ali osuđujem sve totalitarne režime pa tako i komunistički.

Smatram da trebamo raščistiti s prošlošću i ujediniti se u osudama svega zlog, bilo kojih skupina i u bilo čije ime učinjenoga. Samo tako možemo biti spremni prihvatiti prošlost te čista srca živjeti i vjerovati u bolju budućnost.

Za podsjećanje na sve žrtve drugog svjetskog rata i nakon njega te da im Bog dade da mirno počivaju i da im kosti budu dostojno pokopane, a mir dao i dušama krvnika, neka im Bog oprosti…upalimo svijeću i pomolimo se…

slijedi pjesma

August Šenoa – Tri riječi

Tri riječi pamti, dijete moje,

Tri riječi zlatne, krasne,

I u srce ih piši svoje,

Nek ondje sjaju jasne.

Upamti mi ih svako doba,

Ko vječni, sveti glas;

Spominji mi ih sve do groba,

Kad zadnji kucne čas.

Oj, broj mi nebom zlatne zvijezde,

I šaro cvijeće gajem;

I gledaj ptice, gdje se gnijezde,

I zlatno klasje krajem.

Svud vidiš slike ljepše, nove,

Sred divnog svijeta tog;

Krasote tko li stvori ove?

Oj, drago dijete: – BOG.

Gle, ptica svoje gnijezdo ljubi,

I košnicu si pčela,

I krtac jamu što si dubi,

I tvor svoj stada bijela.

A ti da, sinko, budeš gori,

No zvijer na svijetu tom?

Što treba tebi ljubit zbori!

Oj, drago dijete: – DOM.

A znaš li čija ruka meka

Glavičicu ti gladi?

A tko ti dao svoga mlijeka,

Da drobna usta sladi?

Tko tebe grli i cjeliva

U svaki dan i sat?

Dobrota tko je ona živa?

Oj, drago dijete: – MAT’.

Da, Bog i mati, domovina,

Tri riječi svete, mile,

Obraniti će dobra sina

Od nevolje i sile.

Tri u tvom srcu zlatna cvijeta;

Njih vjerno, dijete, goj!

Njih čuvaj dobro dok je svijeta,

I sretan život tvoj!