Put ju je naveo najprije u katoliÄku Bavarsku, gdje je zapoÄela svoju „izbjegliÄku karijeru†u tvornici donjeg rublja. Brat Pero joj je radio u Mainzu, gradu na Rheini, te je ona, budući da je okusila samaÄki težak život i naporan rad u tvornici, krenula za bratom u Mainz.
Mara je bila mlada, ljepuÅ¡kasta djevojka, željna provoda i zabave i hrvatskog druÅ¡tva. No, nije joj se svidio niti jedan naÅ¡ mladić, jer je tražila neÅ¡to profinjeno, dok su se naÅ¡i mladići Äesto opijali, kako bi alkoholom oprali svu gorÄinu peÄalbarskog života. Na jednoj plesnoj zabavi upoznala je jednog plavokosog mladića Migela, Äiji je otac bio porijeklom Talijan, a majka Njemica. Znao je lijepo svirati na gitari i to se vjerojatno Mari svidjelo, te su se poÄeli zabavljati. Saznala je od Migela da je imao teÅ¡ko djetinjstvo. Kao i mnogi mijeÅ¡ani brakovi i njegov roditeljski dom bio je kratkog vijeka. Kad je imao samo 4 godine, roditelji su se rastavili, a mali Migel odrastao je kog oca Talijana. Jedno vrijeme bio je u Italiji kod roÄ‘aka, pa opet doÅ¡ao u NjemaÄku. Otac ga je zlostavljao i ponižavao, maćeha ga nije akceptirala. Jedina utjeha bila mu je gitara koju je nauÄio svirati.
Migel, iako katolik, nije prakticirao svoju vjeru, jer ga nitko nije pravilno nauÄio pravom vjerovanju u Gospodina; otac mu nije bio oslonac, maćeha ga je takoÄ‘er zlostavljala, tako da se njegova agresija akumulirala i skupljala godinama u njegovoj duÅ¡i. LjepuÅ¡kasta Mara s rasnim izgledom južnjaÄkog tipa žene, vrlo ga je privlaÄila, ali on nije bio za ozbiljnu vezu jer je u duÅ¡i bio joÅ¡ uvijek dijete, koje nije imalo sretno djetinjstvo. Sudbina je pak htjela drugaÄije. Mara je zatrudnjela i prenijela Migelu tu vijest. On se nije mogao pomiriti s Äinjenicom da će postati otac. U to vrijeme u Mainz je stigao naÅ¡ prvi svećenik, franjevac Stjepan , te se Mara odluÄila ići kod njega na savjetovanje. Zakazali su termin i Mara i Migel doÅ¡li kod fra Stjepana. On im je objasnio sv. Sakrament ženidbe. Migel na sve to ležerno odgovori:
„To je sve za mene samo ceremonija i ja pri tome neću niÅ¡ta osjećati, ali sam spreman to uÄiniti za Marinu željuâ€.
Pater Stjepan je shvatio da Migel ne drži do toga sakramenta, koji sadrži predanje puno ljubavi drugom braÄnom drugu i namjeru da mu pomogne usmjeriti svoj život prema srediÅ¡tu vjere, Isusu Kristu, koji je izvor božje ljubavi. Iz te ljubavi se vjernik cijelog života hrani i dariva ju drugom.
Fra Stjepan im je tada objasnio da se ovaj sakrament crkvenog vjenÄanja treba voljeti i željeti, a ne samo uÄiniti „pro forme radiâ€, te da ih on ne može crkveno vjenÄati. Savjetovao je Maru da se makar sudbeno vjenÄa, kako bi ona i dijete imali sva graÄ‘anska prava ovdje u NjemaÄkoj. Crkveno vjenÄanje je izostalo, a time i božji blagoslov kojega ovaj par nije zazvao.
Sve dok dijete nije doÅ¡lo na svijet, Marin brak je izgledao u redu. No, kad je mali Michael doÅ¡ao na svijet, Migel se osjećao suviÅ¡nim, neljubljenim dovoljno, jer se majÄina ljubav okrenula prema djetetu. Kako je dijete raslo, rasle su i trzavice i problemi u Marinom braku, jer je Migelova agresija postala sve oÄitljivija. Njemu je bilo sve teÅ¡ko i htio se osloboditi odgovornosti i tereta kojega mu je donio ovaj brak. Nekoliko puta je udario Maru, Äinilo se zbog nekih sitnica ili Äista mira. Nije imao na to pravo, ali je Mara sve hrabro podnosila. Jednoga dana se ipak ohrabrila i rekla Migelu:
„Nema nikakvog smisla da zbog naÅ¡e nesloge trpe tri osobe i upropaÅ¡tavaju si život – naÅ¡ sin, ti i ja. Mi se moramo odvojiti, rastaviti.â€
Uvidjevši da to Mara ozbiljno govori, Migel je pomalo tužno i zabrinuto odgovorio pitanjem:
„Ali kako ću ja moći sam živjeti?â€
Mislio je i ovoga puta samo na sebe. Mara mu je obećala pomoći kad god ju bude trebao.Tim je i ovaj miješani brak bio osuđen na propast, te su Mara i Mighel završili kod suda za rastavu. Mara nije ništa tražila osim pripomoć za dijete. Migel se potom odselio u obližnji dio grada Finthen, a Mara ostala sa sinom Michaelom u Bretzenheimu.
Veza izmeÄ‘u njih nije nikad posve prestajala jer su se zajedniÄki brinuli o sinu Michaelu. Migel je jedno vrijeme bio bez posla, a onda se uspio zaposliti u jednoj tisari gdje je radio nekoliko godina. Kad je navrÅ¡io 52. godinu života, znao je da mu firma ne stoji dobro, te je pismenim putem dobio otkaz.
Za njega se srušio svijet.
ViÅ¡e nije vidio razloga za život, jer nije osjećao ljubav svojih bližnjih niti ljudsku pomoć u ovoj teÅ¡koj situaciji. Osjećao je samo gorÄinu, samoću, hladnoću i oÄaj u svom srcu, bez vjere i nade u Boga. Njegova duÅ¡a bila je prazna i ranjena. ViÅ¡e nije imao snage za život.
UÄinio je samoubistvo, objesivÅ¡i se.
U svom oproÅ¡tajnom pismu, proklinjao je sve koji su mu dali otkaz, a Maru zamolio da njegovo tijelo preveze u Italiju. Iz toga pisma se osjećalo kako njegova gladna duÅ¡a vapi za spasenjem, vapi za Spasiteljem. Samo jedna osoba pod nebom, samo jedno ime nad svakim imenom, može spasiti grjeÅ¡nog Äovjeka. Sada na kraju svojega života, Migel se sjetio da je to Isus Krist, Spasitelj svijeta. Stoga je na kraju svojega oproÅ¡tajnog pisma napisao, gotovo priznajući da mu je žao Å¡to je cijeli život protratio bez svojega Spasitelja, ove rijeÄi: Isus, Isus, Isus… bpz.ba Mladen LJubić-Vajta