Scena
Ljiljana Poje uoči otvaranje izložbe u Tomislavgradu: „Ne može nas razumjeti nitko tko nije prošao rat“
U galeriji tomislavgradskoga KIC-a sutra će, s početkom u 19 sati, bit otvorena izložba pod nazivom “Zlatne ruke žene braniteljice”. Tim povodom danas su u Tomislavgrad pristigle predstavnice udruge „Braniteljice Domovinskog rata Vukovarsko-srijemske županije“ koja će se ovom izložbom predstaviti duvanjskoj javnosti, a moći će vidjeti više od stotinu izložaka. Bila je ovo prigoda i da porazgovaramo s gospođom Ljiljanom Poje, predsjednicom spomenute Udruge.
Gospođo Ljiljana, otkada djeluje Vaša udruga i koliko trenutno ima članova?
– Udruga je osnovana 2010. godine kao udruga braniteljica Domovinskoga rata i danas broji 53 članice. Imamo i dosta muških članova koji nam se sve više pridružuju. Radimo puno toga. Želimo se družiti, veseliti i provesti ostatak života što ljepše možemo.
Koja je temeljna zadaća Udruge?
– Temeljna zadaća Udruge je štiti dignitet Domovinskoga rata. Uz to, kako vrijeme prolazi, shvatili smo da smo mi žene nešto naučile od naših mama i baka. To je naš zlatovez, radimo i decoupage, a bavimo se i betoniranjem pa naši dečki kažu da ih iskorištavamo. To je jedno prekrasno druženje, nastojimo jedni drugima pomoći pa nam je tako lakše ići dalje.
Jeste li zadovoljni dosadašnjim radom?
-Zadovoljne smo jer ne dopuštamo da se Domovinski rat tretira kao građanski. Kao prvo, i mi smo žene štitile svoj dom, svoj kuću, svoj prag. Štitile smo ga oružjem, jer su sve članice naše Udruge bile žene pod oružjem. Ne želimo da se to zaboravi. A tomu doprinosimo kroz priče, poeziju… Uskoro ćemo imati i projekciju filma u kojem jedna naša članica govori o svome vremenu provedenom u logoru. To je ono što se ne smije zaboraviti.
Surađujete li s ostalim braniteljskim udrugama?
– Surađujemo s Memorijalnim centrom u Vukovaru, pričamo naše priče i djeci koje dolaze u Vukovar. Katkada ta djeca nakon tih priča, kažu: „Teta, smijemo li vas dodirnuti?“ Surađujemo s jako puno udruga, a posebno nam je drago raditi s veteranima iz Nuštra. Njihov predsjednik nas je i doveo u Tomislavgrad. Lijepa je to suradnja, nastojimo jedni drugima pomoći. Samo tako možemo nešto napraviti.
Imate li podršku hrvatskih institucija?
– Zadovoljne smo s Ministarstvom branitelja, oni financiraju naše programe. Ove godine aplicirali smo i na EU fondove i naš je program prošao. Rekli smo, idemo nadoknaditi propušteno vrijeme, smijati se i radovati životu. Svi smo već prešli 50 pa i više godina. Aplicirali smo projekt koji obuhvaća izlete, druženja i psihosocijalnu pomoć u sklopu zajedništva. To su grupe koje idu na logorovanje, izlete, rade zlatovez, druže se i kroz to nalaze rješenja koja mogu pomoći čovjeku. Nama je pomalo dosta da čovjek ode na psihijatriju, bude tamo tri dana, a onda kad izađe izvrši suicid. Svjesni smo da smo izgubili svoju mladost, zato kroz druženje i zabavu nastojimo vratiti vedar duh. Naš rad je polučio puno priznanja. Prošle godine smo imali veliku izložbu u Londonu gdje su naši radovi čak završili i kod kraljice. Ove godine smo bili u Splitu i u Beču, a preko veleposlanstva imamo dogovorenu izložbu u Budimpešti, u Linzu, Salzburgu i ovu u Tomislavgradu.
Možete li nam predstaviti Vaš slavonski zlatovez i izložbu koja će sutra biti otvorena u Tomislavgradu?
– Izložba se sastoji od naših ratnih fotografija i zlatoveza, od onoga što smo mi bile i onoga što smo ponovno postale. Mi smo pred rat ostavile svoj posao, svoje kuhinje i kuhače, zaboravile biti žene dok je trajao rat, a onda smo se dugo vremena pronalazile i shvatile da smo mi žene, da imamo našu baštinu i njome smo se počele ponovno i vrlo uspješno baviti. To je naš zlatovez. To je vrlo stara tehnika veza. Ne radimo strojno, već po starim mustrama. Rabimo: svilu, pliš, papir, zlatni konac i obični konac, a onda, naravno, kad to izvezemo, a radi se s puno niti i stalno s dvije ruke, to treba sašiti i pri tomu nam pomažu i muške kolege. Pišemo uistinu puno projekata, apliciramo u Vinkovce, Ministarstvo branitelja, u Županiju i kroz naše programe dobijemo dostatna sredstva. Sad kad smo aplicirali u Europu, dobili smo i više nego dovoljno tako da ćemo nabaviti strojeve, naučiti ljude šivati, imat ćemo tečajeve šivanja, krojenja, plesa… Također, želim istaknuti da imamo i psihologa koji nas prati.
Kako to da je jedna žena, Vinkovčanka poput Vas, odlučila pristupiti Hrvatskoj vojsci u najtežim vremenima naš novije povijesti?
– Ja sam teta iz vrtića. Kad su granate počele padati tu i tamo, i kad smo počeli sakrivati djecu po dvorištima kuća oko nas, shvatila da je vrag odnio šalu i da se nešto mora napraviti. Otišla sam u mjesni odbor i prijavila se. Slagala sam prvu pomoć i obučavala ljude da znaju pružiti prvu pomoć u slučaju ako se nešto dogodi. Poslije su krenula dežurstva, a onda je moj kolega otišao za Borovo i ostavio mi postrojbu. Došli su minobacači. Kao odgojiteljica nisam uopće znala što su mi to donijeli. Sve mi je to sličilo na vodovodnu cijev i nekakav tanjur. Međutim, sve se to brzo nauči. Krenuli smo raditi, srećom danas smo ovdje živi i zdravi i drago nam je da je naša Hrvatska obranjena.
Koliko vremena ste proveli u HV-u?
– U vojsci sam bila devet godina. Iako mi je 1995. pukla kičma i danas radim, trčim, ne dam se. U ratu sam bila samohrani roditelj s dvoje djece. Mogla sam tisuću puta odustati od života, ali vidjela sam da treba ići dalje i da treba ostati uz djecu. Uvijek treba sagledati stvari – koga ostavljamo iza sebe. Nemojte da netko pati iza vas. U međuvremenu sam se ponovno udala i moj novi muž je prihvatio moju djecu. Uključila sam se u Udrugu i njezina sam treća predsjednica. Vidjela sam koliko čovjeku znači kad ga netko samo sasluša. Ne može nas razumjeti nitko tko nije prošao rat. Kad se zatvorimo, onda pričamo o svojim problemima. Kad porazgovaramo, lakše nam je i podnošljivije. Kroz te razgovore nađemo i načina kako se čovjeku može pomoći. Imamo u planu objaviti i priče naših članica. Nisu to lake priče. Imamo nekoliko psihologa koji nas prate i vrlo smo zadovoljni što kroz naše radionice možemo puno toga napraviti.
Kako su suborci reagirali na vas braniteljice?
– Bilo je jako teško. Mnogi naši prijatelji su smatrali da smo mi došle radi njih. Neki su mislili: „Eno, traže muške…“ Međutim, vrijeme je pokazalo da su ti dečki tražili nas, bilo kao rame za plakanje, bilo da im skuhamo ili operemo odjeću. I odjednom smo im postali sve. I onda su nas tako i shvatili. Često su nas znali izbaciti iz kamiona jer su nas štitiil da ne idemo na teren – da nam se ne bi štogod dogodilo. Mi smo bile tvrdoglavice, uvijek smo morale ići. Srećom, žive smo iako nije uvijek bilo lako. Bilo je zarobljavanja, pa i logora i po 9 mjeseci. Za kolegicu koja je gorjela nitko nije vjerovao da će preživjeti, danas je stigla s nama u Tomislavgrad. Dečki su vrlo brzo shvatili da smo ravnopravne s njima, a događalo se da smo ponekad bile i jače od njih.
Kako se danas živi u Vinkovcima?
– Užurbano. Jako mi je to teško reći, ali i iseljava se. Ne znam kakva je to pošast i zašto ljudi misle da će im ako odu u Njemačku ili Englesku, napuste svoju kuću i ostave svoju zemlju, tamo biti bolje. Žao mi je zbog toga. Vjerujem da će se oni vratiti. Moja djeca, na moju sreću, rekla su: „Nikad!“ Oboje rade u Vinkovcima, imaju svoju dječicu. Nama je drago da okupljamo mladež, da nam ostanu. Vidimo da se Slavonija iseljava – to je prestrašno!
Zora Stanić/Tomislavcity
