Kristovo uskrsnuće

Ništa tako snažno ne čini ljude jednakima, kao smrt i nema ničega što bi bilo osobnije i vlastitije od same smrti. Ništa u životu nije toliko izvjesno kao dolazak smrti. Smrt nije izvan nas, jer je nosimo sa sobom. Ne čeka nas njezin dolazak u dalekoj budućnosti, nego je svaki naš trenutak, sve što činimo, mislimo, osjećamo ili radimo smrtno, jer je sve ljudsko podložno smrti, propadljivo i nestalno.

U jednom oproštajnom govoru na pogrebu čuo sam riječi, koje ne izražavaju kršćansku vjeru u Isusovo obećanje nade uskrsnuća. Bila je to rečenica: «Neki ljudi kažu da život ne završava smrću…». Tada se upitah: «Koji je to čovjek za sebe rekao da je uskrsnuće i život, možda Muhamed, Buda ili Konfucije? Koji su to ljudi ili ideologije mogli obećati da ćemo vječno živjeti? Može li to tvrditi samo čovjek ili je to zapravo ne samo rekao već i dokazao svojim životom i uskrsnućem Bogočovjek Isus Krist iz Nazareta.» (Posušje, 2. studenoga 2004.)

 

SUVREMENI SVIJET „GLOBALNO SELO“

Već odavno se govori o suvremenom svijetu kao o ‘globalnom selu’, te da viÅ¡e nije važno gdje se živi nego s kim se živi i dijele svakodnevne radosti i životne teÅ¡koće. U danaÅ¡njem informatičkom svijetu niti velike razdaljine s kraja na kraj svijeta, gotovo da viÅ¡e nisu prepreka za komunikaciju s drugima. Ipak, vječna pitanja o postojanju, smislu života, idealima gotovo da na jednak način zaokupljaju i danaÅ¡njega čovjeka kao od samoga početka ljudske vrste. Na njih svatko na osoban i sebi svojstven način treba odgovoriti, jer smo od Boga stvoreni kao originalne i neponovljive osobe s vlastitostima u čemu nas nitko ne može zamijeniti. (Tomislavgrad, 30. travnja 2014.)

KRIZA VRJEDNOTA

Nije teško vidjeti i zaključiti kako je među ljudima današnjega svijeta, zavladao opći relativizam?! Gotovo da su vrjednote poput ljubavi, prijateljstva, vjernosti, povjerenja prestale biti vječne, a postale tek na određeno vrijeme. Više ne iznenađuje rastava dugogodišnjih supružnika i gaženje obećanja, razilaženje dojučerašnjih najboljih prijatelja, dok su postali rijetki oni u koje možemo imati potpuno povjerenje. Ipak, kriza je to iz koje treba izići ojačan, jer sve vrijednosti proizlaze od vječnoga Boga koji je ljubav i najbolji prijatelj u kojega se do kraja možemo pouzdati.  (Tomislavgrad, 20. svibnja 2014.)

 

LJUDSKA RAZLIČITOST NA STAZAMA ŽIVOTA

Čudni smo mi ljudi, jer u školskoj dobi nerijetko učimo za ocjenu, držeći da će stečeno znanje i vještine trebati nekome drugom, a ne nama za život i rad.

Smiješni smo mi ljudi, kad nakon školovanja grčevito tražimo zaposlenje, nerijetko moleći Boga da ga ne nađemo, jer nam je teško odrasti i ostaviti bezbrižnu mladost.

Nemogući smo mi ljudi, jer nerijetko tražimo bilo kakvo zaposlenje ali kad ga i pronađemo, više volimo biti besposleni nego li raditi ako nam se ne isplati i dobro ne plati.

Teško shvatljivi smo mi ljudi, kad ljubomorno čuvamo svoju slobodu jer držimo da upadamo u veliku rizičnost, ako se trajno vežemo za jednu osobu ne vrednujući zajednički život, niti imamo drugačije životno usmjerenje i rješenje.

Misteriozni smo mi ljudi, kad svoj život i drugih oko nas od jednostavnog činimo kompliciranim, jer iako smo svaki za sebe tajnoviti svemir u malom harmoniju pretvaramo u kaos.

Izgubljeni smo mi ljudi, tražeći se u besmislu po svijetu i u drugima, zaboravljajući spoznati sebe i u nutrini čuti glas Onoga, koji nas prati i nosi da se ne izgubimo na stranputicama, dok hodimo stazom života. (Tomislavgrad, 14. listopada 2014.)

 

ZNANJE I ÄŒOVJEÄŒNOST

Intelektualci koji su postigli visoki stupanj naobrazbe, stekli diplome s naslovima magistra ili doktora znanosti, postali profesori u školama, na učilištima i sveučilištima osobito su podložni uznositosti, samodostatnosti, sveznadarnosti, pretjeranoj službenosti. Pazi da ti s postizanjem diplome i titula što donosi slavu, čast i poštovanje s lica ne izblijedi jednostavnost, pristupačnost i osmijeh. Budu li te oni krasili u najboljem će svjetlu zasjati i ono što si trudom ostvario. (Tomislavgrad, 19. prosinca 2014.)

ZAJEDNIÄŒKO SVIM LJUDIMA

Zajedničko svim ljudima svijeta je što im je djetinjstvo poprilično dugotrajno i dosadno te da se žure odrasti, a potom bi željeli biti jednostavni i spontani poput djece. Što troše zdravlje kako bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili izgubljeno zdravlje. Što žive kao da nikad neće umrijeti, a potom umiru kao da nikad nisu niti živjeli.

Mladima je za život važno naučiti kako nikoga ne mogu prisiliti da bi ih voljeli. Kako nije najvrednije ono što posjeduju, nego tko su u životu. Kako nije dobro uspoređivati se s drugima. Kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba. Kako bi naučili da je dovoljno samo nekoliko trenutaka za duboko povrijediti voljenu osobu, ali su potrebne godine da bi se ranjeno izliječilo. Kako bi shvatili da postoje osobe koje ih brižno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati. Kako bi naučili da se novcem može kupiti mnogo, ali ne i sama sreća. Kako dvije osobe mogu gledati istu stvar i stvarnost, ali je vidjeti različito. Kako bi naučili da je pravi prijatelj onaj koji zna sve naše nedostatke, ali nas unatoč svemu poštuje i voli. (Tomislavgrad, 14. srpnja 2015.)

LJUDSKI ŽIVOT

Što li je ljudski život!

Pojavimo se kratko u bljesku na obzorju beskrajnog svemira,

ostavimo za sobom gotovo nevidljivi trag svjetlosti,

ostanemo kratko u sjećanju onih koji su nas poznavali i voljeli,

iščeznemo postajući dio baštine svijeta i svemira,

ponirući u vječnost. (Tomislavgrad, 15. ožujka 2015.)

POTICAJNE MISLI

Jedan od pokazatelja kako u drugima kao u ogledalu gledamo sami sebe su ljudi koji se rado miješaju i zabadaju nos u živote drugih, dok radoznalom prigovaraju ismijavanjem. (Tomislavgrad, 20. ožujka 2017.)

Malo toga u životu rješava se na lagan način, jer za sve je potrebno uložiti određeni napor! (Tomislavgrad, 20. ožujka 2017.)

fra Mate Tadić