‘Kotromanović je dokazao da se u Hrvatskoj ne isplati živjeti, ako nisi na vlasti, bez obzira jesi li sudjelovao u Domovinskome ratu!’

Kotromanović je ovim činom pokazao i dokazao da se u Hrvatskoj „ne isplati“ živjeti, ako nisi na vlasti, bez obzira jesi li ili nisi sudjelovao u Domovinskome ratu

Predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) Mladen Pavković navodi kako ”nikako da prijeđemo, kao što je govorio Josip Broz Tito, „s riječi na djela“. U vrijeme kad je živio i radio taj izniman zločinac, čije ime i dalje nosi jedan od najljepših zagrebačkih trgova i kojeg ne žele izbrisati s popisa „počasnih članova HAZU“, sve one koji se nisu slagali s komunističkom i inom politikom, ili su ubijali ili su ih na najokrutnije načine zlostavljali, ali ne samo njih već i njihove očeve, majke, sestre, prijatelje. Broj nevinih žrtava Brozova režima, na žalost, nikada nećemo saznati, jer je u to vrijeme režim na podmukli način svim silama prikrio svaki krvavi trg. Cilj je bio uništiti što više Hrvata, zatrti sve što hrvatski diše”.

Ovaj branitelj nadalje nastavlja: ”Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća ponovno smo doživjeli ono što su već Hrvati prošli nakon završetka II. svjetskog rata. Napali su nas barbari s Istoka. I opet smo morali braniti svoja ognjišta. Badava smo pričali i pričamo da smo mi miroljubiv narod koji nije nikada nikoga napadao i želio osvajati bilo čije. Ni jedna granata u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata nije pala preko granice sa Srbijom, koja je bila agresor, zajedno sa zločinačkom JNA, Crnom Gorom i domaćim izdajicama”.

”Nu, možda bi sve ipak bilo nešto drugačije da su povjesničari, ali i političari, nakon smrti Josipa Broza (1980.) pisali i govorili istinu o jugokomunističkom režimu, iza kojeg je među ostalim ostao i strah, koji je, kako se čini, i danas prisutan. Većina hrvatskih povjesničara (svaka čast iznimkama) i dalje je pisala i piše povijest zasnovanu na lažima, krivotvorinama, marginaliziranju i prešućivanju. Što smo u vrijeme Broza znali o Golom otoku, Staroj Gradiški, Lepoglavi i na desetine drugih strašnih komunističkih logora, to znamo i danas. Ono što smo nekada znali o dr. Ante Paveliću i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), to znamo i dalje. Redatelj Jakov Sedlar svako malo snimi neki dokumentarni film o mračnoj povijesti bivše Jugoslavije, ali ti filmovi ne da se prikazuju na državnoj televiziji, već kad se prikazuju u kino-dvoranama uglavnom dolazi relativno mali broj gledatelja, jer ljudi se još uvijek boje i mrtvog Tita. Ono što je još gore, na tribine posvećene zločinima nad nevinim Hrvatima nakon II. svjetskog rata uopće ne dolaze mladi. Ali, ne da ne dolaze na takva predavanja, oni na žalost ne dolaze ni na skupove gdje se govori o srpskoj i inoj agresiji. Više ih zanimaju predavanja ne temu- kako napustiti Hrvatsku i pronaći posao negdje u svijetu. Svi bi za Antom Kotromanovićem (SDP), koji se borio za Hrvatsku, pa postao i ministar obrane, a koji sada izjavljuje da će egzistenciju zajedno sa svojom obitelji potražiti negdje drugdje, u dalekoj Americi. Možete li zamisliti što bi se dogodilo nekom Brozovom „ministru obrane“ da, dok je još na tako visokoj dužnosti, privatno putuje svijetom i traži državu u kojoj će se „uhljebiti“? Kotromanović je ovim činom pokazao i dokazao da se u Hrvatskoj „ne isplati“ živjeti, ako nisi na vlasti, bez obzira jesi li ili nisi sudjelovao u Domovinskome ratu. Ali, ako je tako odlučio, neka ide. Bolje to nego da u Hrvatskoj „prijateljuje s Gotovinom“, a sa svojim partijskim drugovima ruši temelje koje je i sam gradio”, smatra Pavković.

”Kakva smo mi to država, kakvi smo mi to pobjednici nad drugom ili trećom vojskom u Europi kad nam povijest i dalje „pišu“: Fumić, Stanimirović, Pupovac, Pusić, Manolić, Rudan, Teršelič, te pomozbog „škrabatelji“ kakvi su oni iz bivšeg Feral Tribuna, a kakvih ima u gotovo svim medijima? Istinski hrvatski pisci i istinski hrvatski povjesničari od tih i takvih nikako da dođu „do zraka“. Eto, u vrijeme Domovinskoga rata značajnu ulogu imali su i pripadnici HOS-a. Sada je dovoljno da se netko od njih (koji su ostali živi) pojavi na nekom skupu sa zastavom koju su nosili u vrijeme agresije na Republiku Hrvatsku, pa da završi u policijskoj marici. Jesmo li se za to borili?”, pita ovaj branitelj.

”Članovi Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, koje je utemeljeno na poticaj Hrvatskog žrtvoslovnog društva, na čijem je čelu ugledni i cijenjeni prof. dr. Zvonimir Šeparović, javno su ustali protiv Brozovih zločinaca. Ukazali su na njihova zlodjela, ne po sistemu rekla-kazala, već činjenicama. Ali, koga to zanima? Čak svoje presude nisu mogli objaviti ni u kakvim većim dnevnicima ili tjednicima, bez obzira što su bili spremni i platiti za takvu vrstu „oglašavanja“. Što to drugo znači, nego da su sjene Josipa Broza još uvijek oko nas, pa da i protiv njih moramo povesti Domovinski rat, tim više što se oni nikada dragovoljno ne će povući. Danas se itekako dobro zna i za neke ekzekutore koji su izvršili i izvršavali najveće zločine nakon II. svjetskog rata. Zna se i za one koji su zločine poticali, koji su svoje susjede prokazivali i optuživali. Još više se zna za one koji su to činili u vrijeme srpske i ine agresije. Ali, to su teme o kojima ako se i piše, prolaze kao da i nisu napisane. DORH, Uskok i ostale slične službe, koje bi se trebale baviti tim i takvim slučajevima, uglavnom „ne mogu pronaći počinitelje“, kao da su svi pobjegli u Sjevernu Ameriku. Ni desetina zločina (puno smo rekli) nakon II. svjetskog rata nije osvijetljena, a kamoli oni koji su se dogodili nakon 1991. godine”, navodi Pavković.

”Srpski i ini zločinci nisu se spremni ni pokajati. Oni još i danas vjeruju da bi mogli pregaziti Hrvatsku, od Vukovara do Karlobaga, za desetak dana.Kad je svojedobno prvi demokratski izabrani predsjednik Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, uzviknuo „Imamo Hrvatsku“, mnoga lica bila su ozarena i oblivena suzama radosnicama. Vjerovali smo da se „crveni vragovi“ više nikada ne će igrati našom sudbinom, a još manje nas proganjati. A, što smo doživjeli i što doživljavamo? Pobjednike se i dalje optužuje za zločine, a poražene se proglašava žrtvama. Zar smo se za to borili?”, zaključuje Mladen Pavković.