Kost

Kad plijen nije dovoljan ili se oko njega ne mogu dogovoriti dođe do sukoba. Kad u sukobu nema pobjednika (ili ga ne može biti) ostaje vječni žal i žudnja koja ne prestaje čak i kad se objektivno sagleda bezvrijednost plijena.

Za Tomislavcity tropolje.info piše Marko Tokić

Postoji nekoliko izlaza jedan je onaj odavno poznati kako je grožđe (koje ne možeš dohvatiti) ionako kiselo. Iako nije popularan on je donekle razuman jer on nam ipak govori kako je pokatkad (zapravo gotovo uvijek) pametno uvažiti realitete, prihvatiti činjenice. Ali, don Quijoteovski duh ne da mira… I tu je tajna naših tragedija i naših postignuća.

Sve se mijenja, pa je od velikih tema ovoga tjedna bila zanimljivija lokalna priča o smjeni Draška Dalića nego inauguracija Aleksandra Vučića. Kao i uvijek kad padne odluka da ga se smijeni hrvatski dužnosnik počne otvoreno govoriti o onim drugima (koji ga mijenjaju). Nađu se tu i drugi (da mu se pridruže kao njegova jeka). Optužbe padaju. Zatim (ne treba dugo čekati) na optužbe se uzvrati gotovo istovjetnim argumentima. U svakom slučaju i raja doznati može da se vlast, uglavnom, zlorabi za namicanje i imanje. I tako krkanje na livanjski način uz malu pomoć duvanjskih prijatelja uveseljava raju. I sad bi čovjek iz daljine, bez stvarnog uvida u činjenice, trebao donijeti pravorijek. Prisjetim se one priče o dva lava (Ambrosea Biercea) što su se klala ljetni dan dopodne oko jedne kosti. I nikako da nadokolje jedan drugoga. Odmore malo. Odustali bi, ali im žao da ne pokušaju još jednom, ne više toliko zbog kosti nego zbog želje za pobjedom. I pokolju se opet. I opet isti rezultat. Još više rana a kost ničija. I dosjete se potražiti arbitra da on donese presudu pa što bude. Ali tko da presudi lavovima. Nikako da se dosjete onomu tko bi se usudio na takav posao. No tada zatutnji zemlja i ugledaju slona gdje trči (ko da ga je sam dragi Bog poslao). Zatraže oni od njega pravednu presudu. Ispričaju mu da se od jutra kolju, ali im snage podjednake i već su na izmaku pa ga mole da on donese presudu, pa što god odluči oni će prihvatiti. Slon ponjuši kost. Okrene je. Obrne je. I baci u baru!?

• Ali, zaÅ¡to – preneraženo povikaÅ¡e lavovi.
• Ja sam biljojed – odgovori im slon.

U cijeloj priči jedino je razvidno da je nešto trulo u našoj politici. Ako je istina što govore pojedinci u sukobu, oni su dužni, činjenice s kojima raspolažu, dati na uvid organima gonjenja (policiji i pravosuđu) i staviti se na raspolaganje kao svjedoci. Sve drugo je samo još jedan politički epp-e (da ne kažem, propaganda).

U Hrvatskoj su nakon predaje kulture i obrazovanja (idejnog svijeta koji će postati idejama svijeta) svojim antipodima Vjerodostojni (i njegovi savjetnici) ustoličili i nešto novih ministara. Za oko mi zape ministrica vanjskih poslova (koja bi komotno kako je divanila u Beogradu mogla „da bude ministarka spoljnih“ poslova Srbije) Marija Pejčinović Burić. Na tako sočnom srpskom pojašnjavala je svekolikoj srpskoj javnosti kako će Srbija doći do novaca iz fondova Eunije da ju je „ceo svet mogao razumeti“ (govorila je, s užitkom, srpski). Hrvateki bi rekli, a možda je tek bila uljudna i govorila jezikom svojih domaćina, da ih ne uvrijedi. I tako, eto, nakon Martine Dalić koja je stigla, također nakon beogradske avanture kao suradnica MMF-a, u hrvatsku vladu, u nju je, mislim u Vladu, dospjela još jedna hrvatska srpska savjetnica. I je li to posve slučajno? Ili se tako postaje kadar za Plenkovićevu hrvatsku vladu!? Međunarodni činovnik u Beogradu pa odmah potom ministar u vladi RH (krasna putanja, Kastore dragi, nimalo danas nisi ćuko).

U Srbiji je nakon konsternacije da je za mandatara nove srpske vlade izabrana Hrvatica Ana Brnabić koja je uz to i lezbijka (ili kako je to sad popularno gay unatoč što se radi o istospolnoj ženskoj spolnoj zainteresiranosti) došlo do naglog olakšanja. Ispostavilo se da Ana nije Hrvatica. Važno je kćeri da si Srpkinja, ponosno viče nacija. O tome svjedoči i slika novog velikog srpskog trojstva na uguraciji Vučića uslikaše se tako zajedno njihove svetosti: Aleksandar princ Karađorđević, patrijarh Irinej i Ana (naših dana).

Poneseni ovom srpskom idilom u hrvatskom Splitu, istih se sparnih dana (odmarajući od crtanja swastike na Poljudu i štemanja HOS-ova spomenika), takozvani antifašisti iz čiste dosade pridružiše Paradi ponosa (nikako da dokučim što bi im revolucionarni sudovi partije onih, za njih tako slavnih, dana dosudili, ali tko da sada o tome umuje…).  I tako njih tridesetak prošetaše rivom tužni jer ih nitko nije ometao i nitko im nije čak niti vikao da su ono što jesu. Požališe stoga što nisu bili u šumi Brezovici (da čuju omiljene jurišničke parole sisačke gradonačelnice ili makar što nisu zajedno s Pupovcem još jednom pjevali o hrvatskoj genocidnosti), a još više kako se nisu dosjetili Marijanskog prvosvibanjskog graha (pa da se pošteno natuku) i gotovo zaplakaše obećavajući da će dogodine biti potpuno drukčije pa makar za jaja morali uhvatiti i Blentovinu.

Svakako u cijeloj priči grijeh je izostaviti uguraciju Aleksandra Vučića (u red europskih i bjelosvjetskih uguza, stoga sam izbjegavao reći inauguraciju, oliti posvećenje) jer smisao bi u tom slučaju izostao. Na velikoj svečanosti proslave novog vožda bilo je preko nekoliko značajnih osoba. Neke je i sam Vučić pozvao, a mnogi su došli jer im je rečeno da je to uistinu veliki događaj kojega nije dobro propustiti. I Kolinda je došetala s jaknom (i glagoljicom, kojom je netko napisao: ljubav) te rekla da će još puno vode proteći dok postanemo prijatelji, ali da imamo puno neriješenih pitanja i da ne možemo jedni druge ignorirati.

Sam Vučić je kao i puno puta dosada slatkorječivo divanio velike riječi iza kojih ne stoji ništa ozbiljno i pogotovo ne ono što uistinu misli tako da se i nije dalo razabrati što Srbija smjera. Nije se čulo ono: „Ko to kaže, ko to laže Srbija je mala? Nije mala, nije mala: triput ratovala. I opet će, i opet će ako bude sreće“, ali u mislima je sigurno još uvijek bila žuđena granica iz govora u Glini (kako bi to veliki učitelj rekao): Vivovitica, Kavlovac, Kavlobag.

Uistinu ne treba glumiti prijatelje, a još manje neprijatelje onako za raju, kad ionako odnos određuju oni koje se sluša.