Konzumerizam je stresan i za siromašnu i za bogatu djecu

Film Matije Vukšića »Djeca tranzicije« svakako je jedan od zapaženijih hrvatskih dokumentaraca ove godine, a zašto je tome tako, moći će se danas uvjeriti i riječka publika na lokalnoj premijeri u Art kinu.
Autor: Vedrana Simičević

Posljednji u nizu uradaka novinara i dokumentarista poznatog po filmovima kao što su »Benjamin« i »Irokez« dirljiva je, tužna i vrlo dojmljiva kombinacija priča o četiri hrvatska djetinjstva koja su sva redom oblikovana aktualnim i najčešće poražavajućim vrijednostima u društvu.

Mali David sanja o nogometnoj karijeri i tome je podređena njegova svakodnevica, no njegovi snovi odbijaju se o okrutnu realnost u kojoj uspjeh najčešće nema veze s talentom. Lana koja odrasta u imućnom domu opsjednuta je odjećom s »markicama«, a njena su svakodnevica već i prije osnovne škole štikle, šminka i turbo folk.

Natalijina priča bolno je svjedočanstvo kako i danas u 21. stoljeću hrvatsko društvo uz podršku sustava stigmatizira one drugačije, pa makar ta različitost bila definirana kroz neposjedovanje mobitela, dok je sudbina djevojke Marte kojoj je film i posvećen šokantno upozorenje kakve sve opasnosti krije današnje odrastanje.

– Uvijek se o utjecaju kapitalizma i konzumerizma priča u kontekstu odraslih, no negdje sam pročitao podatak iz nekog istraživanja da djeca čiji su roditelji bogati i djeca koja nemaju takve uvjete proživljavaju jednaki stres, jer ova koji »imaju« stalno žele nešto novo, a ova koja nemaju se ne osjećaju kao dio te zajednice. U doba kad sam počeo razrađivati ideju djevojka mi je bila trudna i na samom početku snimanja sam postao otac, tako da mi je to bio nekakav dodatni motiv da se zainteresiram za tu temu.

Cyber kriminal

Film je, pretpostavljam, dugo nastajao?

Istina. Najprije smo dobili sredstva za kratkometražni film pod radnim nazivom »Djeca kapitalizma«, jer sam htio samo zabilježiti utjecaj kapitalizma i »zapada« na klince koji žive ovdje, no onda mi to nekako nije štimalo. Trajalo je još mjesecima dok u glavi nisam posložio da se želim baviti posljedicama koje materijalizam općenito, no i sustav u kojem živimo, ima na djecu. Imao sam odličnu istraživačicu, što mi je jako bitno jer volim u ekipi imati nekoga tko na stvari gleda malo drugačije od mene. No ona je morala odustati i to je dodatno usporilo cijeli proces. Na kraju sam priče o Marti i Davidu našao preko medija, za Natalijinu priču sam čuo, a Lanu smo našli preko nekoga.

ZaÅ¡to baÅ¡ »Djeca tranzicije«? Moramo li stanje u druÅ¡tvu koje utječe na sve ove priče nužno povezati s tranzicijom? Rekla bih da se radi o globalnijem fenomenu i problemima prisutnima i u razvijenijim zemljama…

Da, isprva je radni naziv bio »Djeca kapitalizma«, no onda su mi producenti savjetovali, a ja se složio, da su specifičnosti u pričama djelomično lokalne, da ih uvjetno rečeno možemo nazvati i balkanskima i da je društvo u kojem oni odrastaju prije tranzicijsko nego ono kapitalističko kakvo bismo mogli naći u Americi. Tamo je to otišlo puno dalje, tamo imaš klince koji zbog neke depresije uđu u školu i ubiju devetero učenika pa onda sebe, tamo su ti ekstremi na društvenim mrežama već odavno uzeli maha. Kod nas je to sad u porastu, iako nije još uzelo maha, no mogu reći da smo potpuno nepripremljeni za cyber kriminal. I policija je tu potpuno zakazala, što ne vjerujem da je slučaj u nekim drugim zemljama gdje se cyber bullying odavno tretira kao kazneno djelo.

Brutalni pokazatelj

Natalijina priča je također vrlo potresna, no dojmilo me se kako je na vrlo jednostavan način, kroz hladan odgovor ravnateljice koja zapravo odbacuje tvrdnje o zlostavljanju, prikazano negiranje škole i podbačaj cijelog sustava prema toj djevojčici. Koliko je bilo »osjetljivo« snimati tu priču?

Ta priča je pravi brutalni pokazatelj prilika u Hrvatskoj – imate malu sredinu gdje »elita« tog mjesta staje na stranu nasilnika zbog rodbinskih veza i zbog toga što osoba koja je zlostavljana naprosto ne pripada u njihov svijet. To je bilo dosta teško snimati jer smo doživjeli puno prijetnji, između ostalog prijetili su nam socijalnim službama koje će navodno oduzeti dijete obitelji ako nastavimo sa snimanjem, a sve to skupa je u meni stvorilo još veći inat. No ključno je bilo povjerenje koje su ti roditelji imali u nas, jer su i na njih radili pritisak kako bi se tema stavila »pod tepih«. Bilo je tu dosta škakljivih situacija, no imao sam dobru ekipu.

Je li bilo kakvih posljedica za obitelj, tužbi prema vama i sličnih reakcija?

Ne, prijetnje su bili blefovi i Natalijina obitelj se nije dala zastrašiti prijetnjama tipa »doći će vam socijalna služba« jer djeca odrastaju uz sve što im realno treba. Natalijinom ocu ni taj pritisak društva koje mora »imati, a ne biti« ne radi tolike probleme kao nama drugima, jer on sigurno neće nikad smatrati da je iPhone za dijete vrijedan velikog troška. On svima njima objašnjava da je skromnost vrlina i da nije sve u novcu i moj je dojam da ta djeca odrastaju na ispravan način.

Raditi dokumentarce o djeci uvijek je osjetljivo. Kako ste se odnosili prema tom pitanju?

Imali smo, naravno, dozvolu roditelja. Bilo nam je najbitnije objasniti ljudima o čemu će se tu raditi i tražili smo, logično, njihovo zeleno svjetlo. Producenti su se savjetovali s odvjetnicima što bi sve moglo biti problematično. Pravobraniteljica za djecu ima svojevrsnu knjižicu savjeta i jedina stavka koja je tamo bila problematična je preporuka da se ne izvještava o samoubojstvima mladih. Oni, međutim, pri tome potpuno izjednačavaju novinarstvo, dokumentarizam i umjetnost. Ja se mogu složiti da u slučaju samoubojstava može doći do »Wertherovog efekta«, ali mislim da je veći problem da se ne progovara o ovakvo ekstremnom slučaju kao što je djevojka koja se ubila zbog uvreda na društvenim mrežama. Nitko od nas nije čuo za tu stranicu preko kojih je ona te uvrede primala i kladim se da mnogi roditelji nemaju pojma što sve njihova djeca rade na društvenim mrežama. Producenti su međutim sve to dosta studiozno provjerili prije no što smo počeli snimati, jer uostalom znamo što je bilo s filmovima na prošlom ZagrebDoxu – mislim da čak tri nisu prikazana zbog prijetnji tužbama.

Različiti pogledi

Priča male Lane se također čini nezgodna po tom pitanju, s obzirom na način na koji oslikava dijete u javnosti?

Rekao bih da se tu radi o razlici u percepciji. Svi roditelji su vidjeli film i svi su reagirali pozitivno, nije se nitko bunio ni prigovarao, iako svi različito gledaju na priče. Svi oni na svoje živote gledaju na svoj način.

Film ima dosta »igrane poetike«, odnosno ima dosta trenutaka u kojima se odmiče od klasične dokumentarističke forme. Imam dojam da ste dugo vremena proveli uz sve četiri obitelji da bi vaši protagonisti postali opušteni uz prisustvo kamere.

Imam dosta utakmica u nogama što se tiče reportaža, njih preko tisuću na HTV-u i odnosi s ljudima su mi uvijek bili jača strana u dokumentarizmu. I čak mislim da je u dokumentarizmu važniji od režije upravo taj pristup ljudima. Film je dosta izrežiran u vizualnom smislu jer sam imao jasnu viziju, a to je na kraju i protagonistima bilo dosta zabavno. Htio sam probati nešto drugačije, nešto novo. Na kraju krajeva, poznata je ona Godardova izreka da je tanka linija između dokumentarnog i igranog filma.

Kome se lakše opustiti pred kamerama, odraslima ili djeci?

Djeca su sama po sebi opuštena, iskrena. Uvijek su odrasli problem, njima treba duže. No u onom trenutku kad porazgovarate s ljudima i steknete povjerenje, iskreno im kažete što namjeravate, onda tu više nema problema. Važna razlika između dokumentarnog i igranog filma je činjenica da s protagonistima dokumentarnih filmova i dalje »živite«. Ja se i sad čujem sa svima njima i to je nešto što je lijepo, no to nosi sa sobom i neke teže trenutke.

Super Å¡kola

Kratki film za novi omnibus »Zagrebačke priče« koji ste upravo dovršili je vaš prvi igrani film. Što je najveće zadovoljstvo dokumetaristi koji prelazi u domenu igranog filma?

Najveći gušt je što imaš deset ljudi oko sebe koji rade sve što treba i koncentriraš se samo na režiju. Kad smo radili priču o Marti, primjerice, uvijek smo išli samo snimatelj i ja da roditeljima ne bude neugodno. Općenito u dokumentarizmu moraš puno više stvari sam raditi. Na snimanju »Zagrebačkih priča« mogao sam se koncentrirati samo na glumačke probe i režiju. Što se tiče nekih tehničkih detalja, tu nisam imao prevelikih bojazni jer sam prošao snimanje Brešanove »Svećenikove djece« kao asistent režije, a to je bio film sa 60 glumaca čije je snimanje trajalo šest mjeseci. Gdje ćeš bolje pripreme? Bila je to super škola, no inače mislim da treba uvijek raditi nove stvari, stvari koje su izvan »komfort zone«. Ako se previše ustališ u nečemu, možda poslije nekog vremena postaješ jako dobar, no na kraju će se to svesti na posao, a ne na ono što bi film po meni trebao biti – probijanje granica. Bez obzira ako projekt možda i ne uspije.

Jeste li imali projekata koji nisu uspjeli?

Još ne, no inače se ne opterećujem s time što će drugi reći. Cijenim mišljenje drugih ljudi i kod »Djece tranzicije« mi je puno recimo pomogao producent Nenad Puhovski kad nakon osam mjeseci u montaži na trenutke više nisam znao ni što montiramo. Ali ne zamaram se s time što će reći publika i kritika. Radim film kakav bih ja htio gledati.

U svojoj karijeri često ste se bavili socijalno osjetljivim temama. Što vam je obično »okidač« za neku priču?

Teško je to reći. Ako osjetim da trebam ispričati neku priču, onda je ispričam. Zanimaju me različite teme, nerviraju me i jako me dotiču neke političke stvari i obespravljenost što je možda još ostavština vremena kad sam bio novinar. No mislim da dokumentarizam i mora težiti tome da pomaže slabijima.

Politički vrlo nekorektan film

O čemu govori vaša priča u novim »Zagrebačkim pričama«?

– O dvoje djece, curici i dečku koji imaju devet godina. Ona njega vidi na prozoru i pokušava ga nagovoriti da se idu igrati u park. Dalje neću otkrivati, ali je na kraju opet ispala malo dramatična priča. Nisam mogao pobjeći od toga. Zato sad radim jednu dokumentarnu komediju koja ima igrane elemente, pa ćemo se moja ekipa i ja napokon malo odmaknuti od teških tema.

O čemu se radi?
– Moj dobar prijatelj Hrvoje Belamarić, osoba s invaliditetom, odlučio se »osvetiti« svima koji ga sažalijevaju, pa onda kreće u svojevrsnu avanturu i malo zezamo ljude sa skrivenim kamerama. Bit će to politički vrlo nekorektan film.

Novi list