Gledam Å¡to se dogaÄ‘a u GrÄkoj, osluÅ¡kujem Å¡to se sprema u Å panjolskoj, pa se neutjeÅ¡no smijem prateći kako se na valu dramatiÄnih previranja u Europi – gdje se u bezizlazu i oÄajniÄkoj želji za promjenama ujedinjuju cijele nacije – žure potkovati i hrvatske žabe.
O transideoloÅ¡kom jedinstvu nacije jednako tako – u svom bezizlazu i oÄajniÄkoj želji da saÄuvaju tradicionalni partitokratski sustav – baljezgaju premijer i predsjednica, kao i njihovi sistemski neprijatelji iz graÄ‘anske akcije Živi zid, Å¡to se godinama već bore protiv nehumanih deložacija hrvatskog dužniÄkog roblja.
Autor: Boris Dežulović
Njihovi komesari onda – sve se trseći kanalizirati pravedni gnjev poniženih Hrvata bez obzira na vjeru, naciju, svjetonazor i ideologiju – na oltar transideoloÅ¡kog jedinstva žrtvuju Äak i elementarne stavove o faÅ¡izmu, istospolnim zajednicama ili pravu na pobaÄaj, da bi već sutradan ujutro, bez većih nesporazuma s vlastitom transideologijom, glavu neke nesretne deložirane obitelji reketarili javnim odricanjem od Älanstva u HDZ-u.
Džabe, naime, Hrvatima sve. Prije će se Arapi ujediniti, prije će suniti i šijiti zagrljeni marširati panarapskom državom, nego što će se ujediniti nepomirljivo podijeljena pa usitnjena ionako sitna i smiješna hrvatska nacija.
I ne može Hrvatima biti toliko loše, ne postoji tako bezobzirna klasa, niti ona ima tako okrutni mehanizam svoje svemoći, da bi Hrvati bili jedinstveni u otporu prema njoj.
Najnoviji sluÄaj, cijela ova pizdarija sa Å¡vicarskim francima, upravo grafiÄki precizno prikazuje o Äemu je tu rijeÄ. Å ezdeset hiljada Hrvata bori se za život, daveći se do grla zakopano u kredite u Å¡vicarskim francima, Å¡to su ih onomad dizali kako bi svojoj djeci osigurali tek obiÄni jebeni krov nad glavom – Å¡ezdeset hiljada ljudi trese se otvarajući svoje poÅ¡tanske sanduÄiće i noćima ne spava, boreći se sa nejasnim zamislima o životnom osiguranju i samoubojstvu – a ostatak hrvatske nacije, do prsiju ukopan u kredite u eurima, javno likuje nad njihovom gramzivošću i lakovjernoošću.
Baš kao da su švicarske franke bankari poklanjali prvim budalama što ujutro dođu do šaltera, kao da su kredite uzimali kod šibicara na prigradskom kolodvoru, kao da su ih dizali da bi kupili vilu na golf terenima nad Dubrovnikom, novi Lamborghini Huracán LP 620-2 Super Trofeo ili haljinu Marilyn Monroe na e-Bayu – kao da su, najzad, nesretnici s kreditima u švicarskim francima jedine žrtve monumentalnog megaprojekta državotovornih hulja što su Hrvatima devedesetih obećavali Švicarsku – preostali se galijoti iz potpalublja ovih dana hijenski smiju svojim supatnicima, njihovoj kratkoj pameti i nerazumnoj pohlepi. Sve trijumfalno mašući svojim ugovorima o stambenim kreditima, što su ih ponizno, razumno i skromno dizali u eurima u kunskoj protuvrijednosti na sedam milijuna godina, uz velikodušno fiksiranu kamatnu stopu s brojem cipela Shaqiullea O’Neala, ustupajući banci za hipoteku stan zajedno s namještajem i oba djeteta u njemu.
Jednostavno, solidarnost je kao relikt mraÄnog socijalizma Hrvatima kirurÅ¡ki odstranjena joÅ¡ devedesetih, i sve otada smatra se preozbiljnom slabošću za sretan život u kapitalizmu. Jednakom ravnoduÅ¡nošću kojom su tada, pojaÄavajući ton na televizoru, nadglasavali lupanje i ženske krikove iz vojnog stana preko puta, dvadeset godina kasnije ponovo daljinskim upravljaÄem televizora nadglasavaju lupanje i ženske krikove iz stana preko puta – i kad tamo susjed mlati djecu, i kad ga policija deložira zbog ovrhe, i kad se ide ubiti zbog rate kredita.
Posve svejedno o kojoj je druÅ¡tvenoj ili ekonomskoj grupi rijeÄ, ostatak nacije lukavo se drži po strani, pa ako se poneki zlosretnom igrom sluÄaja i zatekne na trasi kakvog protestnog marÅ¡a obespravljenih – posve svejedno jesu li pederi ili ratni veterani, Å¡tediÅ¡e Ljubljanske banke ili radnice propale tvornice tekstila – i ako baÅ¡ ne može zamaći u prvi prolaz ili se sakriti iza kontejnera, naÅ¡ će Hrvat hitro leći na asfalt i praviti se mrtav dok povorka proÄ‘e.
I može pri tom biti savrÅ¡eno miran, jer nitko ga u njegovoj sitnoj, kukakviÄkoj prevari neće uhvatiti: ako se poneki, naime, zlosretnom igrom sluÄaja i zatekne u prilici da na ulici naiÄ‘e na beživotno tijelo, hitro će – shvatili ste – leći na asfalt i praviti se mrtav, sve dok tog mrtvog beskućnika pored njega ne pokupi Hitna pomoć, gradska Äistoća ili koja se već služba bavi mrtvim beskućnicima.
Leže tako po ulicama hrvatskih gradova leÅ¡evi živih ljudi amputirane solidarnosti, ispražnjeni od empatije i liÅ¡eni svakog pojedinaÄnog osjećaja druÅ¡tvene odgovornosti, svaki utvrÄ‘en u svoj bijedni, mali život, sretan Å¡to on nije taj – Å¡to nije ni vojno lice ni ratni invalid bez nogu, Å¡to nije radio ni u ImunoloÅ¡kom zavodu ni u Kamenskom, Å¡to nije ni Srbin ni peder, Å¡to nije dobio ni rjeÅ¡enje o blokadi raÄuna ni rjeÅ¡enje o ovrsi stana, Å¡to nije onomad uzeo ni Å¡tednu knjižicu Ljubljanske banke ni kredit u Å¡vicarskim francima.
Jednako je bilo, sjetit ćete se, i kad su Å¡trajkali studenti, sviraÄi kurcu na naÅ¡im grbaÄama, i kad su Å¡trajkali zdravstveni radnici, krvopije s naÅ¡ih poreznih kartica, i kad su Å¡trajkali uÄitelji, paraziti na naÅ¡oj plaći; jednako je bilo i kad su se bunili radnici brodogradiliÅ¡ta, koje bismo mi trebali sanirati, i kad su se bunili poljoprivrednici, dokoni traktoristi koje mi subvencioniramo – uvijek je, jebiga, bilo viÅ¡e nas Å¡to nismo oni. Gdje su, uostalom, „švicarci“ bili kad smo mi marÅ¡irali?
Džabe, eto, Hrvatima sve: prije će se pomiriti partizani i ustaÅ¡e, prije će u veliÄanstvenom transideoloÅ¡kom jedinstvu Josipovićevi i Kolindini glasaÄi zagrljeni marÅ¡irati JelaÄića placom, nego Å¡to će se nepomirljivo i zauvijek usitnjen hrvatski narod, smanjen na onoga jednog Å¡to se pravi mrtav, solidarizirati sa Äetiri milijuna lakomislenih budala, obijesnih parazita i pohlepnih gramzivaca Å¡to leže oko njega. Å to on, eto, nije bio pohlepan, obijesan i glup?
Globus
