Koga birati na izborima za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru 11. rujna 2016.?
Pred tim se pitanjem ovih dana koprcaju biraÄi koji žele postupiti odgovorno prema sebi i svojima. Svi kandidati nude svima sve. Osupnut tako bogatom ponudom svega i svaÄega, veći se dio nacije praćaka od zla do gorega i natrag. Ljudi nemaju na Å¡to nasloniti svoju vjeru.
Na jednoj strani bivÅ¡i im predsjednik vlade Zoran Milanović, prvi na listi SDP-ove protunarodne Narodne koalicije u I. izbornoj jedinici, i „doživotni bivÅ¡i Predsjednik Republike“ Stjepan Mesić, zadnji na toj listi, nude – siguran smjer! Obojica bi mogla dobro proći. ZaÅ¡to? Mesić je na svom ustaÅ¡ovanju po Australiji i po hrvatskim zabitima zaradio dva uzastopna mandata Predsjednika Republike, a i Milanović se ovih dana naciji predstavio kao ustaÅ¡ki unuk. Oni koji se sjećaju kako su godinama ta dva diÄna hrvatska muža s Miloradom Pupovcem u Srbu orgijastiÄno slavila obljetnice ÄetniÄko-partizanskoga pokolja Hrvata u istoÄnoj Lici i zapadnoj Bosni, mogu biti mirni: Milanovićevi i Mesićevi biraÄi dobro znaju koji je od tih izgreda tim ljudima usidren u srcu, a koji je taktiÄka varka.
Na drugoj strani najnoviji je HDZ iz Bruselja dobio posve nova predsjednika. Njega je, treba to reći, Hrvatska demokratska zajednica, u skladu s europskim standardima, izabrala prije stranaÄkih izbora. I to plebiscitarno: njegov suparnik, valjda stoga Å¡to ga nije bilo, nije dobio ni jedan jedini glas! Tako demokratski utvrÄ‘en i potvrÄ‘en, Andrej Plenković obećava naciji – vjerodostojnost! Naravno, i sve drugo Å¡to obećavaju i druge politiÄke stranke: manje poreze, veće plaće, otvaranje novih radnih mjesta, podizanje poljoprivrede, zaustavljanje iseljivanja, djelotvorniju pravnu zaÅ¡titu državljana, razboritu populacijsku politiku, veću potporu znanosti, Å¡kolstvu i kulturi, skrb o dijelovima hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske.
Svi obećavaju sve to – kao da je Republika Hrvatska doista onakva kako je odreÄ‘ena svojim Ustavom: jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država (Äl. 1., st.1.; vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana (Äl. 1., st.2.; državni suverenitet je neotuÄ‘iv, nedjeljiv i neprenosiv (Äl. 2. st. 1.). Ali, na žalost, danas i slijepac vidi kako se, otkad smo uÅ¡li u Europsku uniju, naÅ¡a nova „šira domovina“ okrutno ruga hrvatskomu Ustavu.
Komu dakle vjerovati?
Mesić je svojedobno, kada je na MeÄ‘unarodnom kaznenom sudu u Haagu lažno svjedoÄio protiv Hrvatske, na pitanje može li mu se vjerovati odgovorio da njemu vjeruje samo njegova žena. Mislim da je i tu pretjerao. A Milanović? Njemu valjda ipak vjeruje njegova žena, ali malo je ljudi izvan prisne zajednice koji mu vjeruju. ZaÅ¡to? Jer previÅ¡e kukuriÄe i kategoriÄki sudi o stvarima o kojima pojma nema („u Finskoj nije bilo graÄ‘anskoga rata“, „prije osnutka NDH u Europi nije bilo masovnih progona“). Ali to mu jamaÄno ne će Å¡koditi na izborima. BiraÄi naime uglavnom ne biraju racionalno, nego emocionalno. Znaju izabrati i pravomoćno osuÄ‘ena lopova. Kako to?! Pitajte DubrovÄane! Reći će vam: Ne dirajte „naÅ¡ega Äovjeka“.
A Plenković? Možemo li njemu vjerovati? On je zasad u Hrvatskoj neproÄitana knjiga. Poziva na vjerodostojnost. Možda će i biti vjerodostojan. Ali Å¡to to vrijedi, kad je taj gospodin, sudeći po onomu Å¡to i kako govori, idealan predstavnik „Äistoga demokratskog centra“ Mate Granića, tj. Äovjek jednako udaljen od svih politiÄkih vrjednota? Ne bih ga nazvao „briselskim ćatom“, kako ga je javno krstio „napola Briselac“ Milanović, ali moja neznatnost ne bi u bitnim stvarima povjerovala Äovjeku koji onako „vjerodostojno“ gleda s plakata.
– ÄŒekaj, ÄovjeÄe! – veli mi prijatelj. – Ne Äini li ti se da je duh Mate Granića preplavio Hrvatsku? Na PantovÄaku Kolinda Grabar Kitarović, u Banskim dvorima Tihomir OreÅ¡ković, najveću stranku vodi Andrej Plenković, a malo manju, ali podjednako utjecajnu Zoran Milanović. Tako nam se zakopitilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova da nam i ne treba nijedno drugo ministarstvo!
Blizak mi je taj cinizam, ali ne treba oÄajavati. Treba izaći na izbore i iskoristiti ono Å¡to su nam milostivo dali – jedan preferencijski glas! Moja će neznatnost ipak glasovati za Plenkovićevu listu, ali samo zato da mogu zaokružiti gospoÄ‘u Brunu Esih.
Benjamin Tolić tropolje.info
