Kolinda će tražiti ovlasti kakve je imao i dr. Franjo Tuđman?

Odluka o načinu na koji će biti određen mandatar bit će odgovor na pitanje planira li Kolinda Grabar Kitarović zapravo vratiti polupredsjednički sustav ukinut nakon Tuđmanove smrti 2000. godine

Republika Hrvatska od svojega je osamostaljenja do 2000. godine, kada je došlo do prvih izmjena Ustava, imala polupredsjednički sustav koji je predsjedniku države osiguravao velike izvršne ovlasti. Iako je nebrojeno puta takav sustav okarakteriziran kao autokratski, jer je koncentrirao moć isključivo u rukama predsjednika, loša gospodarska situacija u Hrvatskoj te nemogućnost sastavljanja Vlade – dok se nova godina približava te se samim time odgađa i donošenje novog državnog proračuna koji bi spriječio daljnje urušavanje ionako oslabljenog hrvatskog gospodarstva – nameće se pitanje je li došlo vrijeme da se predsjedniku ponovo vrate ovlasti koje su mu oduzete u korist zakonodavne vlasti, odnosno predsjednika Vlade? Upravo u doba tih izmjena predsjednik RH bio je Stjepan Mesić, koji je u tom trenutku dao popularnu izjavu da donesene izmjene od predsjednika stvaraju ”fikus”. Tada je Republika Hrvatska od polupredsjedničke postala parlamentarnom, a odluku o promjeni Ustava donio je Hrvatski sabor sa 106 glasova za, 35 protiv i jednim suzdržanim.

Ali sudeći prema događanjima nakon proteklih parlamentarnih izbora, kada nijedna od dviju najjačih političkih grupacija zasad ne uspijeva osigurati većinu u Hrvatskom saboru, te činjenici kako upravo predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bez konstituiranja Vlade planira raspisati nove izbore, potvrđuje priču kako je predsjednica države odlučila mijenjati Ustav te parlamentarnu Republiku poslati u prošlost.

Pokušaj formiranja paralelne vlade

Nije tajna kako su se bivši predsjednik RH Ivo josipović i Zoran Milanović, unatoč činjenici što su pripadali istoj stanci, znali sukobljavati zbog ovlasti u tajnim službama i vojsci, te da je Josipović, bez protivljenja šefa Vlade, odlučio o novom glavnom ravnatelju HRT-a. Drugim riječima, periodične napete situacije između predsjednika, čije ovlasti zaista i jesu male, te predsjednika Vlade gotovo da su priroda njihovog političkog odnosa. Međutim, od dolaska Grabar Kitarović na Pantovčak napeti odnosi na relaciji Pantovčak-Markov trg izraženiji su više nego ikad, što zbog osobnih nesimpatija što zbog činjenice da je predsjednica u jednom trenutku pokušala ojačati svoj politički utjecaj zahtjevom da Zoran Milanović odstupi s mjesta predsjednika Vlade. Ali i tada su se ispod osobnih nesimaptija prilično jasno vidjele ambicije šefice države da značajno poveća svoj politički utjecaj; kolika god Milanovićeva tortura bila, predsjednica na to nema pravo, jer sukladno Ustavu RH premijer odgovara Hrvatskom saboru, a ne predsjedniku Republike.

S druge strane, njezina izjava u ovogodišnjoj izbornoj noći kada je novinarima odbila odgovoriti na pitanje hoće li dodijeliti mandat za sastavljanje nove vlade onom kandidatu koji prikupi najviše potpisa ili pak onome koji osvoji relativnu većinu na izborima (premda je potpuno jasno da mandat dobiva kandidat koji prikupi potreban broj zastupničkih potpisa), Grabar Kitarović, ocijenili su mnogi, ušla je na strahovito opasan teren miješanja u ishod izbora.

S druge strane, činjenica kako je Grabar Kitarović oko sebe okupila imena poput Vladimira Šeksa, Nikice Valentića, Mate Granića i Andrije Hebranga sugerira kako bi neki od njih, primjerice Vladimir Šeks, mogli pomoći predsjednici pri otvaranju prostora za širenje svojih ovlasti, točnije promjene Ustava RH koji bi joj to i osigurao, odnosno sve važne političke i druge odluke stavio u njezinu nadležnost i pod njen utjecaj.

Upravo o tom kontekstu potrebno je prisjetiti se istupa Vladimira Šeksa koji je još ljetos tvrdio kako se izbori ne mogu prenijeti u 2016. godinu, nego da je krajini rok 6. prosinca ove godine. Šeks je tada za medije izjavio kako je ”stvoren pogrešan dojam u dijelu javnosti da predsjednica ne može raspisati izbore prije nego što bude raspušten Sabor”, a ustavnopravni stručnjaci i tada su, kao i danas, bili jednoglasni u ocjeni: posluša li predsjednica svog posebnog savjetnika za ustavna pitanja prekršit će Ustav. Naime, upravo u članku 98. Ustava RH stoji kako predsjednik Republike ”povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika”.

U prijevodu, šefovi dviju najjačih oporbenih stranaka – Tomislav Karamarko i Zoran Milanović – na mandat mogu računati samo onda kad predsjednici RH donesu listu s potpisima koja jamči da imaju većinu od izabranog broja zastupnika – njih 76. Drugim riječima, najave predsjednice kako će se oko ovog pitanja konzultirati s ustavnopravnim stručnjacima u potpunosti su nepotrebne jer, slažu se ti stručnjaci, Ustav je i više nego jasan – konzultacije se isključivo moraju odvijati na relaciji predsjednica – čelnici stranaka.

Upravo zato ne čudi kako je dio javnosti ovakve predsjedničine poteze vidio kao svojevrsni pokušaj formiranja paralelne vlade koja bi funkcionirala na sljedeći način: u slučaju poraza HDZ-a osigurala bi poziciju koja bi novoj vladi Zorana Milanovića parirala svojevrsnom vladom u sjeni, odnosno u slučaju da Karamarko sastavi svoju vladu ona bi bila njezin ozbiljan konkurent. Međutim, jednostavnije od igranja u sjeni bilo bi potenciranje izmjena Ustava RH kojima bi se Kolindi Grabar Kitarović vratile sve ovlasti koje su nekada pripadale prvome hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.

Može li Hrvatska funkcionirati kao SAD?

Minimalne ovlasti predsjednika u izvršnoj vlasti, iako su ipak mnogo veće nego u drugim državama s parlamentarnim sustavom, čini se, nisu dovoljne sadašnjoj predsjednici hrvatske države. Iako je u isto vrijeme i vrhovna zapovjednica Hrvatske vojske te ima veliki utjecaj na rad i funkcioniranje sigurnosno-obavještajnih službi, sigurno je da Grabar Kitarović smatra kako s bogatim političkim iskustvom u međunarodnoj politici te činjenicom kako – osim što je bila prva žena NATO-a koja danas nosi epitet najomiljenije političarke – može, zna i želi ponuditi puno više. Upravo tako je nedavnim susretom s regionalnim liderima te američkim dopredsjednikom Joeom Bidenom u Zagrebu na sastanku Brdo-Brijuni predsjednica još jednom pokazala svoju moć i sposobnost da preuzme izvršne ovlasti u svoje ruke. Osim što je spomenuti susret sugerirao i njezino posredništvo između SAD-a i balkanskih zemalja, na čijem području Amerikanci ponovo žele uspostaviti moć i utjecaj zbog sve napetijih međunarodnih odnosa, jasno je kako je Grabar Kitarović odaslala poruku kako je sposobna i spremna, između ostalog, ojačati položaj Hrvatske na međunarodnoj sceni, ali i oživjeti neučinkovitu hrvatsku diplomaciju. Njezina desna ruka upravo u ovom području bivši je ministar vanjskih poslova Mate Granić, koji je više puta izjavio kako upravo hrvatska diplomacija već godinama ne odrađuje svoj posao, a posljednji takav primjer međunarodni je skandal vezan za arbitražni sporazum Hrvatske i Slovenije oko granice u Savudrijskoj vali. Predsjednicu kao osobu koja bi Hrvatsku mogla ojačati i u ovom segmentu vidi i njezin suradnik Granić, posebno kada je riječ o simbolici dolaska američkog potpredsjednika u Hrvatsku.

”Mislim da je to veliki uspjeh predsjednice i da će to vanjskopolitički obilježiti ovu godinu, jer Joe Biden još je kao senator dolazio u posjet Hrvatskoj. Odlično poznaje situaciju u regiji i on može doprinijeti svemu onome o čemu smo razgovarali. On može potaknuti određene procese i mislim da će to predsjednica i te kako iskoristiti”, komentirao je Granić uoči njegovog dolaska.

S druge strane, upravo uzmemo li u obzir predsjedničino dobro poznavanje funkcioniranja političkih sustava i uređenja, posebno onoga u SAD-u, nemoguće je ne zaključiti kako je predsjednički sustav ipak želja aktualne hrvatske predsjednice. Apsolutna moć u rukama jedne osobe, kao što je u SAD-u u rukama Baracka Obame, možda bi u ovome trenutku, ali i dugoročno, za Hrvatsku bila najbolje rješenje. Zašto? Zbog sveukupno loše situacije u kojoj se nalazi Hrvatska te očite nemogućnosti aktualnih tijela da donesu brza i učinkovita rješenja koja su bitna za državu. Ovako će se prepirke unutar parlamenta i Vlade nastaviti i produbljivati, i Hrvatskoj bi mogle stvoriti veliki problem. Samim time jasno je kako temeljite promjene u prijevodu znače ništa nego mijenjanje temeljnog pravnog akta RH – Ustava – u kojem bi predsjednica države, sve je izglednije, mogla krenuti pisati velike promjene i zaokrete u odnosu na dosadašnji način funkcioniranja države. Upravo će odluka o načinu na koji će biti određen mandatar biti odgovor na pitanje planira li zapravo Grabar Kitarović vratiti predsjedniku ovlasti koje su mu pripadale za vrijeme prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana – polupredsjednički sustav – ili u Hrvatsku donijeti nešto novo i drukčije – vođenje politike na američki način, gdje je predsjednikova i više nego zadnja.

Predsjednički ili polupredsjednički sustav

Å to je bolje za Hrvatsku?

U predsjedničkom sustavu predsjedniku države povjerena je izvršna vlast, a parlamentu zakonodavna, čime je u jednoj osobi kumulirana atribucija državnog poglavara i premijera. Iako predsjednik države načelno ne može utjecati na položaj i rad parlamenta, on to može činiti posredno ili neposredno (preko predstavnika svoje stranke u parlamentu ili “poruka naciji”, baš kao što je to slučaj s Barackom Obaom u SAD-u.

U polupredsjedničkom sustavu, kakav je u Republici Hrvatskoj bio za vrijeme dr. Franje Tuđmana, predsjednik Republike imenuje vladu i njenog predsjednika, te mu je ona politički odgovorna, ali je istovremeno odgovorna i parlamentu. Posredstvom političke odgovornosti vlade i predsjednik je odgovoran zakonodavnom tijelu. Neophodno je postojanje trostrukog političkog konsenzusa: između vlade i većine u parlamentu, između predsjednika Republike i vlade, te između predsjednika i većine u parlamentu – jer ako predsjednik nema podršku stranke ili stranaka koje imaju većinu u parlamentu, polupredsjednički sustav potrebno je preobraziti u parlamentarni. Pojam polupredsjedničkog sustava u političku je teoriju uveo francuski pravnik i politolog Maurice Duverger, a definirao ga je ovako: “Politički režim smatra se polupredsjedničkim ako ustav koji ga ustanovljuje kombinira tri elementa: (1) predsjednik republike izabran je općim pravom glasa; (2) on posjeduje prilično velike ovlasti; (3) međutim, nasuprot sebi ima premijera i ministre koji posjeduju izvršne i vladavinske ovlasti i mogu ostati na položaju samo ako se tomu ne protivi tropolje.info