Miljenka Koštro, Biti Viktor, Imotska krajina, Imotski, 2016.

More, planina, pitomo mjesto. Ljepota. Ali to je samo razglednica s nekog od ljetovanja. Ispod buja život u svim svojim meandrima.

Miljenka Koštro to zna i ovim svojim romanom grabi duboko ispod kože jednoga trenutnog hrvatskog mjesta. Ona ga naziva Zlatinac, a mi mu možemo dati neko drugo ime jer se iste stvari događaju i u različitim krajevima.

Nit koja povezuje i opise okoline, i opise cjelokupnoga društva, i opise pojedinih likova u tome društvu jest ljubav. Spisateljica je stavlja na uzvišeno mjesto. Može ona biti one tjelesne, ali i one duhovne naravi. Isprepliće se sve to kod njezinih likova i poučava nas da bismo uvijek trebali stajati na pravoj strani. A nju u vrtlogu života nije uvijek tako lagano naći.

Viktor Pelegrin, glavni lik, naizgled je neporočan junak ovoga romana. Kao da je preuzet iz nekog katekizma. Svoju gluhonijemost kršćanski prihvaća i nosi, prema drugima opet se kršćanski odnosi, na poslu se svojski zalaže, cijeni darove koje mu je Bog dao. Jedino ga sputava ljubav prema Paoli Puž. Ona za to i ne zna, a on duboko pati. Na tome putu zna i napraviti kratkotrajnu ljubavnu pustolovinu, kao onu s austrijankom Lindom. Tek pri kraju romana saznajemo i da je plod toga bilo rođenje kćeri za koju dugo nije znao.

Ovaj nas lik svojom duhovnom dinamikom uvodi i u društvena događanja. A ona su nam, tako reći, znana. Stasali su tajkuni, stasali su i poneki koji bi htjeli pošteno raditi i zarađivati. Tu su i novopečeni političari. Stari se polako, a na životno poprište dolaze njihova djeca. Preispitivaju se bivše i traže nove staze, dok ljudske sudbine vise iznad svega kao zastave poslije boja.

Stilski je roman napravljen tako da pratimo vanjska događanja, ali i ona koja se odvijaju u Viktorovoj duši. Roditelji su mu za punoljetnost poklonili neku veliku bilježnicu i u nju on odlaže svoje misli doživljavajući je kao svoga najboljeg prijatelja. Tako možemo pratiti što ga zapravo potiče na određeno ponašanje i razmišljati o tome bismo li i sami krenuli tim stazama. Na ovaj način roman je dobio na bogatstvu izričaja, na onoj zanimljivosti koja bi trebala pratiti svako dobro djelo.

Dok se radnja polako privodi svome kraju, saznajemo i da je Viktor sam izdao knjigu. Predmnijevamo, od rečenica Å¡to ih je slagao u onu bilježnicu. Miljenka KoÅ¡tro lijepo opisuje taj dogaÄ‘aj, tako da oni koji nikada nisu napisali neÅ¡to takvo mogu lako shvatiti Å¡to to zapravo znači. Na jedan poseban način ovo je sržno mjesto u romanu. Idemo, idemo, iskustva se slažu i onda polažemo račune za njih. Netko u obliku knjige, netko u obliku odgoja djece, netko u obliku… Puno toga može biti, samo mora imati iskren oblik kao Viktorova knjiga.

Čitatelji će rado posezati za ovim djelom. Odmara nam i duh i dušu. Ima ljepote oko nas, ima ljepote u nama, samo treba otvoriti vrata svoga srca da se pokaže. Uspješno je, dakle, napisano i želimo mu sretan put do mnogih ruku.

Miljenko Stojić tropolje.info