Šimun Šito Ćorić, Izgleda, drugog puta nije bilo, Glas Koncila, Zagreb, 2015.
Već i ptice na grani znaju da živimo u tzv. globaliziranom svijetu. I kako je krenulo bit će ga joÅ¡ viÅ¡e. Ratovi ustrajno odraÄ‘uju svoje, bukte na sve strane. Kad se primire, trebao bi iz te vatre iskoÄiti novi svjetski poredak, nadaju se oni koji povlaÄe konce iz sjene. Eh, ti ratovi. I danas kao i onda kad je živio junak iz ovoga naÅ¡ega romana.
Mogli bismo se sada upitati je li zaista bilo drugoga puta, ili nije, kako napola nagovješćuje naslov romana? Zahvaćene su godine zadnjih dana Austro-Ugarske, iako se Äinilo da se ipak drži, Prvi svjetski rat, Prva Jugoslavija. U njihovu kovitlacu je Å imun Kulin, Äovjek odrastao na Å¡krtoj hercegovaÄkoj zemlji, s ljubavlju prema Bogu i domovini u prsima. Kamo može takav? Pokazao se sposobnim pa su ga sve vlasti željele u svojim redovima, a on je samo ostajao svoj. Da nije, moglo je biti drukÄije. No, to ne bi bio onaj put iz njegove nutrine i zbog toga si nije dopuÅ¡tao gaziti njime. Mogao je nekada biti i tako privlaÄiv, kao odnos s MaÄ‘aricom Irmom, ali uzalud. Prenio je to i na djecu, jer sin Andrija u ondaÅ¡njem patrijarhalnom druÅ¡tvu i kao Å¡esnaestogodiÅ¡njak ima snage odijeliti se od strica kad je uvidio da se zajedno viÅ¡e ne može. Pa sad recimo je li drugog puta bilo ili nije.
Ćorić glavnoga junaka ne vodi uobiÄajeno kroz radnju. Zapravo, taj je glavni junak samo jedan od bitnih slojeva romana. Drugi je sloj sve ono Å¡to obilježava kraj iz kojeg potjeÄe glavni junak. Romanopiscu je i to itekako bitno. Oslikava ga do u tanÄine, nastojeći da Äitatelj uspije u njega zaroniti i sam donijeti sud o svemu. Nema, dakle, tu ispraznog hvaljenja, nego samo dobrog oslikavanja pa uzmi ako ti je drago. S trećim slojem naravno da je drukÄije. Radi se o povijesnim prilikama u doba glavnog junaka. One se jednostavno ne mogu promijeniti, u njima se može samo plivati na pravi naÄin. Ali i to Å¡alje Äitatelju poruku o puku humske ili hercegovaÄke zemlje. Taj puk ide jasnim putem, iako bi mu ponekada bilo bolje da malo zažmiri. Ostaje na njemu i kad pojedini skrenu na neki drugi. U tome mu pomaže Crkva. Fratri i svećenici su naÄitani, vole ga i Äine sve da Å¡to lakÅ¡e prebrodi povijesne nepogode. Nije stoga Äudno da su neodvojivo povezani.
Može se ovaj roman oÄito nazvati povijesnim, ali ja bih ga radije nazvao domoljubnim. U ovo vrijeme kada iz medija vriÅ¡te na naÅ¡ dom i domovinu, ovdje se oni iznose u lijepom, bitnom svjetlu. Nisu neÅ¡to nevažno, nego nužan okvir za naÅ¡e postojanje. Voli ih se i dok nepotreban rat, kao onaj Prvi, proždire sve oko sebe. Dojmljivi su zaista opisi toga rata. Å imun se svemu nije nadao, htio je samo priskrbiti neÅ¡to za svoju obitelj i uvalio se u njega. TeÅ¡ko je ranjen, kasnije će od toga i prerano umrijeti. PriÄao je ponekada o borbama, o suborcima koji su ih zvali predstave, opake predstave. Junak je bio onaj koji ih je viÅ¡e proÅ¡ao te iz svega izvukao živu glavu. Oni koji nisu u tome uspjeli, znali su poslužiti i kao grudobran. Rovovi su u nekoj pustopoljini, ne možeÅ¡ pokopati mnogobrojne mrtve, zbog Äega onda ne bi mogli korisno poslužiti? ÄŒovjek se smrzne Äitajući te retke i joÅ¡ mu je manje jasno kako netko može slaviti poÄetak toga užasnog rata. OÄito se previÅ¡e slizao s onima koji povlaÄe konce.
Jedna od stvari koja je obilježila Å imunov kraj jest tragedija svatova na Sretnicama. Å imunov sin Andrija trebao je biti u njima, samo igrom sluÄaja nije. Ženilo se dvoje siromaÅ¡nih, ali ponosnih. Kad je veselje bilo na vrhuncu, vatra je buknula u prizemlju troÅ¡ne kuće. Znamo kakav ishod može biti. No, tko je upalio tu vatru? Ostalo je nerazjaÅ¡njeno do dana danaÅ¡njega. MeÄ‘utim, postoje Ävrsti pokazatelji da bi to mogao biti netko od tadaÅ¡njih vlasti. Vidjeli su dvojicu u dugim kaputima u blizini. Å to su imali tu raditi? Puku nisu bila potrebna velika razjaÅ¡njenja, Prva Jugoslavija nikako nije bio njihov izbor i njihova miljenica.
Primijetili smo da se u ovom romanu spominju konkretni dogaÄ‘aji. I nismo pogrijeÅ¡ili. Pisac kaže: »Svaka sliÄnost u ovom djelu s odreÄ‘enim ljudima i dogaÄ‘ajima ne može biti sluÄajna, jer sluÄaj ne postoji.« Kratko i jasno. On oÄito ima namjeru osvijetliti pozadinu jedne obitelji, onakva kakva je bila, da bi ta pozadina postala matricom za sadaÅ¡njost. Nismo pali s neba, nismo bez odreÄ‘enih veza s drugima iz naÅ¡e proÅ¡losti, bića smo u nastojanju predati neoskvrnjenom baÅ¡tinu koju smo primili. Hoće li biti tako? Glavni junak umire pred sami Drugi svjetski rat, 1938., njegov sin Andrija nastavlja dalje. ProÅ¡lost se prelila u sadaÅ¡njost. Valjda znamo odgonetnuti kakva je.
Krv se na stranama opisanima u romanu Äesto davala, ne samo u sukobima. Å imunova obitelj održavala je dobre odnose s obitelji Desimira Lepusa, Äak su se i kumili. Da pojasnimo, katoliÄka i pravoslavna obitelj. MeÄ‘usobno su se potpomagali, na onoj razini kako se to oÄekuje od odraslih ljudi. A onda je kumu Desimiru zatrebala neÅ¡to viÅ¡a razina. Sin mu nije bio za vojsku i tražio je zamjenu, jer se to moglo. Kod koga drugoga nego kod kuma. Å imun već odslužio dugi vojniÄki rok, zna kako to ide, ako pristane dobit će materijalnu nadoknadu u vidu imanja tu i tu. A Å imun se bio tek oženio, mislio se polako kućiti. Pristao je nakon duljeg razmiÅ¡ljanja. On će spasiti mnogobrojnu obitelj iz koje potjeÄe, kum Desimir spasit će sina. I tako, rekosmo, dospije u rat. Ali neÅ¡to je drugo ovdje bitno. Nisu pravili nikakav ugovor glede ovoga dogovora. Vjerovali su jedni drugima. I nisu se prevarili. Na kraju je i jedna i druga strana ispala poÅ¡tenijom nego Å¡to je izgledalo u poÄetku. Å imun se odluÄuje na manje od obećanog, kum ne znajući da će biti tako daruje mu i ono Å¡to se nisu bili dogovorili. Ćorić o svemu piÅ¡e bez suviÅ¡nih osjećaja i ideoloÅ¡kih natruha. Osjećamo kao da smo negdje pri ognjiÅ¡tu, vatra pucketa, ozbiljni ljudi vode svoje poslove i priÄe. Nimalo nalik »komÅ¡iluku« kojega nam neprestano guraju na nos u ovoj BiH koja bi valjda trebala biti državom. Ostavite nas naÅ¡oj pravoj proÅ¡losti i sve će biti dobro.
Nema puno ovakvih suvremenih romana u naÅ¡oj književnosti. A tako bi bilo dobro da ih ima. Dosta je joÅ¡ toga nerijeÅ¡enoga i u nama i oko nas, te nam samo ovakvi pristupi mogu u tome pomoći. Ćorić je bio hrabar i vjeÅ¡to je vodio radnju do kraja. Slijedio je jednostavno sržnu nit obitelji o kojoj priÄa. Živjela je svojim životom i nije se dala podjarmiti. U svemu joj je pomagao konj na poÄetku, skriven za zla vremena. Kad su Turci krenuli da je uniÅ¡te, on ih je izvukao iz nevolje. U vojsci Å imun dokazuje predpostavljenima da zna o konjima i to itekako usmjeruje njegov život. Slijedio je zapravo njegov zov. Istina, na njega spada i sreća i nesreća, kako glase zadnje rijeÄi u ovom romanu, samo to ne znaÄi da se treba predati. Jedna je to od poruka koja nam ostaje u nutrini nakon Äitanja. OdliÄna je to poruka, jer opet su vremena bremenita i teÅ¡ka. Opet je pred nama put i izgleda drugoga nema, da parafraziramo pisca. Kad Äovjek sve sabere, na kraju krajeva shvati da život nije stol s kojeg se bez ikakve odgovornosti uzima Å¡to nam se sviÄ‘a. On je sama odgovornost, vidimo to u radnji ovoga romana. Uvjerimo se sami u to Äitajući njegove retke.
Miljenko Stojić
