Miroslav Međimorec, Lovac na generala, Naklada Bošković, Split, 2013.
OkidaÄ je bio 3. »januara« 2000. Hrvatski puk je, ako je, doveo na vlast one iz starog sustava, prebojene jugokomuniste. A oni su mu se straÅ¡no osvetili. PoÄistili su s mjesta za odluÄivanje mnogobrojne koji su na svojim plećima iznijeli krvavi Domovinski rat. Nakon toga doÄ‘e Sanader. Izgledalo je da se hrvatska povijest vraća svom prirodnom tijeku. MeÄ‘utim uzalud. DotiÄni se podÄini »viÅ¡im interesima« pa tako stvarno zapoÄe lov na odbjeglog hrvatskog generala Antu Gotovinu.
Nije ovo Äitava tematika MeÄ‘imurÄeva romana, tek njegova okosnica. A oko nje nabijeno je mnogo toga Å¡to ne bi tako davno, ma juÄer. MeÄ‘imorec poÄesto govori o stvarnim dogaÄ‘ajima, stvarnim ljudima, tkajući ih u svoje pripovijedanje da bi nam pokazao Å¡to nam se zapravo dogaÄ‘a.
Glavni junak zacijelo je Mihovil Å poljarić, roÄ‘eni zagrepÄanin. Mlad je, tek su mu 23 godine, i bori se na Velebitu, u zaleÄ‘u Gospića. Pripada bojovnicima za posebne namjene. Roman poÄinje kako se s odmora vraća u dodijeljenu mu postrojbu. Pun je ljubavi za svoju domovinu i ne zaboravlja svoju proÅ¡lost. Odbacuje priÄe o Hercegovcima, dapaÄe govori da ide kamo i oni, jer se tu osjeća najsigurnije. Glas iz dubine kamiona mu odgovara: »Tooo, pajdo!« i poÄinje gangu »Druže Tito, ti se ne boj Rusa, ustaÅ¡e su iza svakog busa… Oooj!« TipiÄna slika bojiÅ¡nice iz onih vremena. Slijedi napad niÅ¡kih specijalaca i pogled na izmasakrirane prijatelje. Jednoga su objesili za noge i onda mu gulili kožu. To se ne zaboravlja do kraja života. Uslijedio je hrvatski odgovor, akcija MedaÄki džep. Zna se kako je zavrÅ¡ila. I time stižemo do konca, mogli bismo tako reći, prvog dijela romana. Ulazimo u poraće.
Å poljarić je zanimanjem pravnik. Budući da je i vrhunski obuÄen hrvatski vojnik, lako se zapoÅ¡ljava u novoj državi na osjetljivim poslovima. Jedan od njih je da pozorno motri Å¡to inozemni predstavnici rade po Hrvatskoj. Bilo je to puno lakÅ¡e nego skupljati muÄna svjedoÄanstva o velikosrpskim zloÄinima u istoÄnoj Slavoniji. Opteretilo ga je to, probudilo slike iz rata. Obitelj poÄinje trpjeti. A onda mu dolaze s prijedlogom, zapovijeÄ‘u, da se ukljuÄi u lov na generala Gotovinu i da inozemnim predstavnicima koji su vrÅ¡ljali po Hrvatskoj bude pri ruci. Odbio je, ostao je nauzgor, pa je premjeÅ¡ten. Promijeni se vlast, ponada se da će sve opet biti kao prije, ali se prevari. Sanader i njegovi zatražiÅ¡e da zaista krene loviti Gotovinu. Pretpostavljamo Å¡to je odgovorio. Ali ni oni se nisu dali. PoÄeli su progoniti mu i obitelj, njega su ponižavali policijskom silom i pred njihovim oÄima. U svom tom koÅ¡maru dolazi do raspada njegove obitelji. Zbog Äega, kako se sve zavrÅ¡ilo, vidjet ćemo na kraju romana.
Glavni junak se zna upitati, a pitaju ga to i neki drugi, Å¡to je bilo krivo? Mogao je pristati, pogaziti svoja uvjerenja i zapoÄeti lov. Onima iz bivÅ¡ega sustava to nije bilo nimalo teÅ¡ko, zapravo oni su tek tada doÅ¡li na svoje. Neki njegovi kolege, za koje je bio spreman poginuti na Velebitu, i oni za njega, to su takoÄ‘er uÄinili. On nije mogao. Uzalud pomoć alkohola. Progone ga slike mrtvih suboraca, progoni ga Božja nazoÄnost u svijetu. Odlazi u Mariju Bistricu, odlazi na Velebit susresti se sa svojom proÅ¡lošću. Nije i ne će pokleknuti, spreman je suoÄiti se s nadolazećim dogaÄ‘ajima.
Ovaj roman zaista preispituje naÅ¡u osobnost, reÄenicama bez suviÅ¡nih dodataka, reÄenicama koje zasijecaju u bit stvari, znaÄi upeÄatljivim stilom. Možda i zaplaÄemo od muke, jada, starih uspomena koje su se nakupile u nama. Potpuno nevažno. Važno je samo da se proÄistimo i doÄ‘emo do novih spoznaja o svojoj vjeri, o ljubavi prema domovini, o svojoj ljudskosti.
Miljenko Stojić