Scena
Knjigozori Miljenka Stojića: Na kraju pute
Ante ÄŒuvalo, Od Bleiburga do LjubuÅ¡kog. SvjedoÄenja preživjelih, CroLibertas Publishers, LjubuÅ¡ki – Chicago, 2014.
Mnogo je u ovoj knjizi životnih priÄa, a meni za oko zape jedna naoko puno jednostavnija od drugih: »Baka Mara«. Susjed je kriv da su joj ubili sina. Ne može to prežaliti. On umire, a umrijeti mu se ne da. Svi znaju da mu samo baka Mara može pomoći. Prebacimo se u sadaÅ¡njost. Nije mi poznato kako će umirati neki drugi, kao npr. Budimir LonÄar za kojega piÅ¡u da je ovih dana zamolio nekog svećenika u Zadru da mu vodi sprovod. Bila to istina ili ne, to jasno kaže kako u hrvatskom narodu postoji jaki vapaj za pravdom. Ne želi mrziti, spreman je oprostiti, ali je spreman i voljeti svoje do žrtve života. Ova knjiga to bjelodano dokazuje.
»Prilikom napredovanja naiÅ¡li smo na trojicu naÅ¡ih ustaÅ¡a koje je neprijatelj bio zarobio. Bili su nabijeni na kolce i ispeÄeni. Mislim da je ovaj dogaÄ‘aj uvelike uticao na moje kasnije ponaÅ¡anje. Prvi put sam spoznao kolika je mržnja naspram hrvatskoga naroda i kako ćemo proći ukoliko ne budemo imali svoju državu. Nažalost, nakon 1945. te crne slutnje su se i obistinile. Na tisuće Hrvata je zavrÅ¡ilo u Bleiburgu i u masovnim grobnicama koje su partizani krili punih 50 godina. I danas kad mislim o tome vremenu, mogu reći da sam ponosan Å¡to sam bio ustaÅ¡a. Naravno, osim izroda kojih je svaka vojska imala, mi smo bili prava vojska, s odliÄnim ustrojem, a Bog i naÅ¡ hrvatski narod bili su svetinje kojima smo se klanjali.« (str. 3. – 4.) Ove rijeÄi, tako rekući, nalaze se u svim donesenim svjedoÄenjima pa ne ćemo navoditi tko ih je toÄno izgovorio. Hrvatska mladost iÅ¡la je braniti svoju državu. Za politiku je bio zadužen netko drugi. I povijest je potekla tako kako je potekla. Nakon 7 desetljeća joÅ¡ rasplićemo njezine tokove, njezine misli, joÅ¡ tražimo ubijene. OÄito se 1945. na ovim prostorima nije dogodila nikakva demokracija, nego je jedan totalitarizam zamijenio drugi.
Treba biti skroz pokvaren pa reći da njih 64-orica iz prvog dijela knjige lažu. SliÄno vrijedi i za svjedoÄenja iz druge ruke, njih 16, kao i za tri životne priÄe u dodatku. Pa ih onda slijede tablice, broj ubijenih po mjestima ljubuÅ¡ke općine. Toliko jezovito da nam poÄne izgledati nestvarno. Najblaže djeluje nekoliko donesenih dokumenata tamo pri kraju knjige, iako i oni nose svoju muÄnu težinu. Kad Äovjek sve to pogleda, zastane i zahvali se Bogu Å¡to je ipak konaÄno doÅ¡lo vrijeme kakve takve slobode. Možemo govoriti o svojim mrtvima, možemo ih pokopati ako smo im pronaÅ¡li tijela. Jugokomunisti su to sa svojima davno uÄinili. Ova knjiga velik je korak prema tome. Od zaborava je otrgnut djelić istine, jasnije nam je Å¡to se dogaÄ‘alo i zbog Äega. Na djelu je bila mržnja, drug Äilas bi rekao plemenita mržnja. UniÅ¡tavala je sve pred sobom i dojuÄeraÅ¡nje mirne susjede pretvarala u neljude.
Svjedoci iz knjige proÅ¡li su križni put, ali su proÅ¡li i vrata smrti u samome LjubuÅ¡kom. Neki su isprebijani, neki su bili uhićeni, ali su ipak preživjeli. Drugi su zavrÅ¡ili na jednom od ljubuÅ¡kih stratiÅ¡ta. Tijekom proteklih godina tragalo je i joÅ¡ traga za njima povjerenstvo za obilježavanje i ureÄ‘ivanje grobiÅ¡ta iz Drugog svjetskog rata i poraća na podruÄju općine LjubuÅ¡ki, na Äelu s Vicom Nižićem. PronaÄ‘eno ih je do sada 60-ak, nekima je pomoću DNK analize vraćeno Äak i ime i prezime. Hvala svima koji su u tome sudjelovali. Iskazali su se pojedinci, država ne. IzmeÄ‘u ostaloga unatoÄ tome Å¡to se radi o posmrtnim ljudskim ostatcima državne ustanove ne sprovode istragu o onome Å¡to se i zbog Äega dogodilo. OÄito ne vole diranje u već proglaÅ¡enu jugokomunistiÄku istinu. A ona je tako lažna.
Ovih dana ruski grof i engleski povjesniÄar Nikolaj Tolstoj ponovno progovori Å¡to se to s Hrvatima zbilo na kraju Drugog svjetskog rata. SvjedoÄi da je sa svime poÄeo sluÄajno i Å¡to je viÅ¡e ulazio u bit stvari sve ga je to sve viÅ¡e zaokupljalo. Nije ga zaustavio ni sudski progon u Engleskoj kada je objavio knjigu u kojoj Engleze okrivljuje za svjesno izruÄenje Hrvata na BleiburÅ¡kom polju jugoslavenskim komunistima, odnosno Josipu Brozu Titu. Kasnije je razgovarao i sa Simom Dubajićem pa mu je opseg masakra postao jasniji. Danas se slaže s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarević koja je iz svoga ureda maknula bistu Josipa Broza Tita, jer on je jednostavno diktator i masovni ubojica. Posjećuje i svoju domovinu Rusiju gdje su komunisti njegovoj obitelji sve oduzeli i joÅ¡ niÅ¡ta nisu vratili.
Rusi, dakle, imaju svoga Nikolaja Tolstoja, mi u naÅ¡em ljubuÅ¡kom kraju, a i Å¡ire, imamo svoga Antu ÄŒuvala. JoÅ¡ ni danas nije uputno iznositi na vidjelo lepezu jugokomunistiÄkih zloÄina. Zna to ÄŒuvalo joÅ¡ od davnih dana kada ga je Udba pratila u stopu. Ali je ustrajao. Podario je svome narodu i sebi remek djelo, recimo to bez ustezanja, iako je ova knjiga zapravo tek kriÅ¡ka naÅ¡e zajedniÄke patnje, ponovimo joÅ¡ jedanput tu misao. Zbog toga je pozvan svatko onaj tko ima neÅ¡to reći na ovu temu da to Å¡to prije uÄini. Vrijeme prolazi, svjedoka je sve manje, neki su iz ove knjige već otiÅ¡li pred lice svoga Boga i tako zavrÅ¡ili svoje svjedoÄenje. ZasuÄimo rukave i iziÄ‘imo iz jugokomunistiÄkog mraka na svjetlo dana. Nemojmo si umiÅ¡ljati da smo to već uÄinili. Da jesmo, ovakve knjige bile bi potrebne samo povjesniÄarima, a ne nama. JoÅ¡ je puno laži i krivih stavova oko nas.
Pada mi sada na um nepoznati starac koji nastoji nahraniti barem nekoliko preumornih i izgladnjelih logoraÅ¡a. Negdje tamo kod Požege, kako je posvjedoÄeno u ovom naÅ¡em djelu. Od Bleiburga pa dotle ubijali su ih na svakom koraku. Najprije sprovodnici, a onda puÄanstvo nekih sela i mjesta. IÅ¡li su naravno pjeÅ¡ice. I starac im poželi pomoći. Brane mu, tuku ga, ali on ustrajava. Na kraju su ga odveli u nepoznato, a logoraÅ¡i su zaplakali za njim. Mogao se praviti da ga se sve to ne tiÄe, meÄ‘utim nije, iskazao je svoju ljudskost. Tako su Äinile i žene duž Äitave hodnje smrti. Sve su uznastojale da uhićenima olakÅ¡aju patnje. Prebijane su, ubijane, ali se nisu dale. NaÅ¡ao se Äak i poneki sprovodnik koji je pokuÅ¡ao pomoći koliko je mogao. Zlo je carevalo i ljudi su birali hoće li mu podleći li ne.
Isto se dogodilo i kod kuće, u ljubuÅ¡kom kraju. Netko je u novoj vlasti nastojao pomoći, netko se pripuÅ¡tao zloÄinu. Svjedoci imenom i prezimenom govore i o jednima i o drugima. To je dobro. Služi Äišćenju naÅ¡ega pamćenja i doprinosi da konaÄno pomirdba stigne u ove krajeve. Kao primjer onoga tko nastoji pomoći mogli bismo navesti Ivana Primorca Å kopu, a kao primjer onoga drugoga Zaima Konjhodžića, i to zbog Äizama. Ubio je Äovjeka, obuo njegove Äizme i sutra dolazi u njegovu kuću pitati ukućane poznaju li ih. Malo je reći da je to perverzno. Kao sliÄne svjedoci su naveli i Ivana Granića, Marijana Primorca, Juru Galića… Ali okrenimo se mi radije naÅ¡im muÄenicima.
UnatoÄ svim progonima puk je od samoga poÄetka ustrajao na svome putu. Zbog toga se i moglo dogoditi da je u velikom broju doÅ¡ao na pokop hrvatskog vojnika Ivana Alilovića 1947. (str. 1.) Znamo, bila su to vuÄljiva vremena, sveopći progon. Å kripari se joÅ¡ nisu predavali. Ozna ih je lovila pa se i sama znala preruÅ¡iti u njih, raditi zlodjela, da ih puku jednostavno ogadi. I ta priÄa traje do danas, puno je joÅ¡ toga zagaÄ‘eno jugokomunistiÄkom laži, njihovim stavovima i porukama.
Netko će se oÄito naći pa će poÄeti po ovim svjedoÄenjima snimati filmove, pisati književna djela, jednostavno umjetniÄki stvarati. I to će biti doprinos naÅ¡emu narodnom pomirenju. Baka Mara je shvatila da je opraÅ¡tajući pomogla ne samo susjedu nego i samoj sebi. PriÄa kaže da su je poslije obiÄno viÄ‘ali s krunicom u rukama. I to je ta naÅ¡a tipiÄna hrvatska slika: Bog i naÅ¡i roditelji koji ga nisu izdali. Valjda će tako sljedeći naraÅ¡taji reći i za nas.
Miljenko Stojić Tropolje.info