Knjigozori Miljenka Stojića: Daj poslušaj

Tuđina. Pred sobom imaš djecu hrvatskih korijena. Trebaš im i želiš prenijeti božićni ugođaj, onaj hrvatski. Kako?

Nalazeći se pred ovom dvojbom Vlasta je Morović odlučila baciti se na pisanje. I tako je nastala ova slikovnica uz likovne priloge njezina oca, akademskog slikara, Izaka Morovića. Zadovoljna su, vjerujem, ne samo djeca u Berlinu, kojima je slikovnica posvećena, nego i druga.

Jednostavnim jezikom Vlasta Morović pripovijeda o čaroliji božićnog vremena. Izabire podrobnosti vrlo privlačne djeci. Tu je najprije Sveti Nikola koji im donosi darove i s kojim ide onaj krampus kao kazna zločestima. Mrvicu je pomiješan s Djedom Božićnjakom, suvremenom izmišljotinom, valjda da si djeca lakše dočaraju Nikolin lik. Pa onda dolazi Sv. Lucija i sijanje pšenice. Zanimljiv običaj koji ne bi trebalo napuštati. A o Badnjaku je suvišno bilo što reći. Njime svi uranjamo u Isusovo rođenje o čemu će nam pričati Zvijezda repatica. Tu je onda i priča božićnog drvca, priča snjegovića pred našim vratima i na kraju priča božićnih kolača, najduža pjesma u ovoj slikovnici po kojoj je ona dobila ime. I odrasli se raznježe čitajući doneseno. Prisjete se uz ostalo da bi svaki dan trebao biti Božić, a ne samo toga 25. prosinca. Jedna je to od poruka ove slikovnice. Zajednica smo, ne pojedinci. Jako kasno iza ponoćke, ravno s crkvenog kora,/ stigli su kući mama, tata, Ana, Darko i nana Zora./ Pozvonili su i susjedi odozgora. Jer Božić se zajedno slaviti mora! (Priča božićnih kolača)

Dobro je da se Vlasta Morović potrudila oko ovog djela. Naravno da nije morala, ali je htjela. Nije dopustila da božićnu ljepotu na svom radnom mjestu tek tako odradi. Pustila je najprije da prožme nju samu, da bi ona nakon toga time prožimala druge. Želimo joj ustrajnost u sličnim naporima i još dobrih djela.

Miljenko Stojić