Klica je žrtva plaćenika iz BiH, Srbije ili – Hrvatske?!

U okrutnom terorističkom činu sudjelovalo je najmanje deset obučenih terorista. Je li moguće da država članica NATO-a i EU-a na svoj prostor puÅ¡ta teroriste – plaćene ubojice, iz BiH ili Srbije… ili ne želi priznati da i u njoj samoj djeluju plaćenici, ostaci Udbe ili Kosa?!

Nekoliko dana nakon što je u miru ispraćen, u tuzi i žalosti svoje obitelji i iskrenih prijatelja, čovjek oko kojeg se podigla tolika medijska buka, dakle nakon sahrane Vinka Žuljevića – Klice, očito je potrebno hladne glave postaviti nekoliko pitanja, ali istovremeno i tražiti odgovor od onih koji su dužni brinuti se za sigurnost hrvatske države i njezinih građana.

Ovdje nećemo polemizirati s onima koji o Vinku Žuljeviću – Klici, kao “dobri poznavatelji podzemlja”, pišu retke pune otrova, nego ćemo samo navesti činjenice u koje se svatko dobronamjeran može uvjeriti – i iz njih izvesti neke zaključke.

U borbama za srednju Bosnu izgubio nogu

Vinko Žuljević – Klica bio je časnik Hrvatske vojske, pripadnik Četvrte gardijske brigade. Kao mladić i pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane sam je organizirao obranu svojeg mjesta i dijelova srednje Bosne, a u tom je sukobu – boreći se za hrvatske nacionalne interese duboko u prostoru Bosne i Hercegovine – ostao bez jedne noge. Dakle, nogu nije izgubio u mafijaškom obračunu, nego u borbi za hrvatske nacionalne interese.
Čak i u takvoj situaciji, kad je ostao bez dijela tijela, priključuje se Četvrtoj gardijskoj brigadi i sudjeluje u žestokim borbama u prostoru zadarskog zaleđa. Dakle, ne priključuje se mafijaškim skupinama, nego hrvatskim domoljubima s kojima i oslobađa dio hrvatskog prostora.
Danas, kad su napadi u medijima na pok. Vinka žuljevića-Klicu toliko izraženi, s mnoštvom degutantnih tekstova koje normalan čovjek teško može “gutati”, ovo je potrebno progovoriti zato što se čovjek koji je ubijen u okrutnom terorističkom činu – ne može braniti.

Oni koji su poznavali Vinka žuljevića upravo zato moraju ga braniti – i o njemu govoriti samo istinu! Nije Vinko Žuljević bio svetac, ali sigurno nije bio ni ono što su mu željeli prikrpati, niti je bio onakav kakvim ga danas mnogi “crtaju”. Klica je neupitno smetao mnogima – i u politici i u poslu – jer je imao kralježnicu, svoj stav i dostojanstvo. Ne samo da je nosio časničko zvanje čina pukovnika Hrvatske vojske, nego je bio častan jer je imao svoju riječ i do nje je držao.
Bio je iznad svega strog prema sebi, a onda i prema drugima oko sebe. No, nije napadao, on se u životu samo branio. I u Domovinskom ratu u srednjoj Bosni i u zadarskom zaleđu, ali i nakon rata. Branio se od institucija, jer je imao stav i nije prihvaćao da sustav i dalje funkcionira po udbaško-kosovskim modelima – da Hrvatskom i dalje vladaju razna srpsko-crnogorsko-albansko-muslimanska podzemlja.
Kao istinski domoljub nije želio da se hrvatsku djecu truje i uništava, vidio je da je sustav nesposoban suprotstavljati se takvim podzemnim igrama, pa se možda sa svojim ratnicima odlučio na borbu protiv tog zla. Ali, očito je kako nekima u sustavu to nije odgovaralo – jer su oni imali koristi od tih podzemnih igara.
Zato je neupitno da je ovakav Vinko Žuljević-Klica – nacionalno svjestan, vojnički odlučan i ljudski ponosan – smetao mnogima: u politici onima koji su još uvijek umreženi udbaško-kosovskim ucjenama, u poslu onima koji su na hrvatskoj sirotinji mislili graditi svoja carstva. I kobne nedjelje Vinko Žuljević je vjerovao svojoj državi koju je stvarao, mislio je da kao normalan čovjek u jutarnjim satima može otići izvršiti svoju duhovnu i vjersku obvezu. Nije ispred crkve tukao ljude niti pucao iz oružja, dostojanstveno je napustio to mjesto i krenuo prema svojoj kući.

Izigran od države za koju se borio

Međutim, u okrutnom terorističkom činu u kojem je sudjelovalo, po najbližim informacijama, najmanje deset obučenih terorista, Vinko se i tada pokušao boriti. Ali nije mogao sam.
Dakle, izigrale su ga država i njezine ustanove, jer nemoguće je da država koja je članica NATO saveza, Europske unije i svih sigurnosnih ustanova na svoj prostor pusti teroriste iz susjedne Bosne i Hercegovine ili Srbije, ako se radi o plaćenim ubojicama. Ili država mora priznati da unutar Hrvatske postoje plaćeni ubojice – ostatci stare Udbe ili Kosa koji su likvidirali po narudžbi – ili neke nekontrolirane skupine opasnih terorista koji mogu likvidirati i samu državu, odnosno njene predstavnike.

Skupina motorista, navodno ukradeno vozilo zapaljeno nakon terorističkog čina, bježanje desetak ljudi s mjesta likvidacije, neutvrđivanje (zasad) nijednog ozbiljnog traga gdje to vodi – pokazuje ili totalnu nesposobnost sustava da osjeti opasnost ili čak sudjelovanje sustava u svemu što se događalo.

Kakav je to ministar unutarnjih poslova koji nije osjetio potrebu obratiti se hrvatskoj javnosti i objasniti joj je li Hrvatska izložena uvoznom terorizmu ili je riječ o umiješanosti države u terorizam?!
Ne možemo pobjeći od činjenica da se, samo stotinu kilometara od Zagreba, događaju teroristički akti u susjednoj Bosni i Hercegovinji, a nije li ta ista Bosna i Hercegovina, za koju se i Vinko Žuljević borio – braneći svoj dom – upravo njega optužila za “ratni zločin”. Imaju li skupine koje stoje iza optužnice protiv Vinka Žuljevića veze s terorizmom u Bosni i Hercegovini i jesu li ga prenijele na područje Hrvatske, koliko je državnim ustanovama smetao Žuljević i jesu li možda neke od njih pokriće za ovaj teroristički čin – svakako su pitanja na koja se u vremenu ispred nas moraju pronaći odgovori.

U suprotnom, i politički i sigurnosno, i oni u vlasti i oni u oporbi moraju se zapitati u kakvoj to državi živimo? Kakva je to vlast i država u kojoj se u pola bijela dana odvijaju ovakvi scenariji, a dio medija odmah nakon toga s već pripremljenim tekstovima sve to kvalificira kao mafijaški obračun – ne ulazeći u dubinu sigurnosnih procjena i opasnosti od stvarnog terorizma koji je ovdje stvarno i neupitno pokazao svoje pravo lice.