Kandidatura Milijana Brkića za ministra branitelja izvrstan je politički potez HDZ-a

Autor: Marko Ljubić

Iako je Milijan Brkić autentični ratni junak, on je prije svega političar, kojem autentična i junačka ratna prošlost daje vrhunsku legitimnost i težinu, kao i nužan autoritet za političku reafirmaciju Domovinskog rata prije svega te nužno oduzimanje ekskluzivnih prava desetinama braniteljskih vođa, na njegovo tumačenje i svojatanje.

Prijedlog da Milijan Brkić bude novi ministar branitelja je višeznačno mudar i dobar politički potez prije svega HDZ-a, a onda i kompletne vladajuće koalicije.

Što se može iščitati iz kandidature Milijana Brkića za mjesto ministra branitelja?

Svakoj normalnoj koaliciji je izrazito u interesu snažno jačanje političkih preferencija Vlade jer je Vlada istureni udarni dio vlasti. Dolazak Milijana Brkića u Vladu nosi sa sobom vrlo visoku političku snagu i težinu, jer je on druga najmoćnija politička osoba najvažnije političke stranke vladajućeg saveza.

Osobno držim iznimno važnim što je nakon dugo vremena na čelo ministarstva branitelja došao političar, a ne prioritetno branitelj.

Brkić u Vladu donosi i ključnu razliku u pristupu vladajuće koalicije problematici branitelja u odnosu na prethodnu politiku. Naime, za prethodnu politiku je, sukladno imenovanju neslanog političkog potrčka i osobe bez političkog integriteta, Predraga Matića, ministarstvo branitelja bilo pozicija za dekonstrukciju samih temelja hrvatske državnosti uništavanjem simbolike Domovinskoga rata, a Brkić kao ponajvažniji političar ova koalicije unosi sobom posve drugi značaj i jasne namjere.

Domovinski rat je temelj državnosti, poručuje aktualna koalicija Brkićevom kandidaturom, dok je prošla vlast Matićevim ministrovanjem poručivala da je Domovinski rat građanska nepogoda, ili bar – trgovačka roba.

Kako je god dvojac Matić – Glavašević ismijavao taj temelj i ogađivao ga svojom pojavnošću, tako ga Brkić politički afirmira samim svojim dolaskom na ministarsko mjesto.

Zbog toga je žalosno bilo slušati Matića na Dnevniku HTV-a, kojega su ti nesretnici pozvali pitati za mišljenje, kao da je ikada njegovo mišljenje nekome normalnom bilo relevantno. Matić dosljedan posve neinteligentnom i poluinstinktivnom načinu „promišljanja,“ u kandidaturi Brkića vidi činjenicu da „nisu uspjeli nikoga naći za tu funkciju“!?

Komentar ostavimo svakome ponaosob, jer ja nemam izraza za ovo „mišljenje“.

Iako je Milijan Brkić autentični ratni junak, on je prije svega političar, kojem autentična i junačka ratna prošlost daje vrhunsku legitimnost i težinu, kao i nužan autoritet za političku reafirmaciju Domovinskog rata prije svega te nužno oduzimanje ekskluzivnih prava desetinama braniteljskih vođa, na njegovo tumačenje i svojatanje.

Brkić kao političar s vrhunskom političkom težinom koju iz stranke donosi sobom, ima mogućnost separatne braniteljske i interese udruga i pojedinaca, koje su dosadašnje politike najčešće koristile za strateško slabljenje simbolike branitelja, a posredno i Domovinskog rata, eliminirati i svesti na ključne političke zahtjeve i probleme, koji, iako ih ističu branitelji, zapravo nisu njihovi već – nacionalni problemi prvorazrednog značaja.

S druge strane, Brkić može u Vladi snažno integrirati politiku temeljnih nacionalnih vrednota s pozicije političara i slavnog ratnika u ime braniteljske populacije, kroz gotovo sva ministarstva, sve resore i u konačnici napraviti ono što je već godinama prvoklasna nužnost – Vladu učiniti braniteljskom Vladom, a ne samo getoizirati branitelje kao specifičnu društvenu podgrupu.

I to, preko ministarstva branitelja.

Izbor Brkića nikako nije rezervni položaj glavnom tajniku HDZ-a, već upravo suprotno.

To znači da je stranka konačno shvatila, a vjerojatno ne bi da nije bilo problema s Crnojom, da braniteljski problemi nisu – cehovski problemi.

Da branitelji nisu – sindikat.

Špekulacije o Brkićevu ulasku u Vladu kao posljedici sukoba Karamarka i Brkića su također smiješne, a čak i ako sukobi postoje, nisu ni malo bitni u ovom slučaju.

Mogu se Brkić i Karamarko svađati koliko hoće, ali dolazak Brkića u Vladu znači nametanje Vladi braniteljskih problema kao prvorazrednog nacionalnog političkog pitanja. A braniteljski problemi su politički, a ne socijalni. Jer Brkić nije Crnoja, a još manje Matić, koji će dobiti nalog, nešto džeparca i biti sretan što se zove – ministar.

Vlada će morati osluhnuti njegove stavove i zahtjeve.

Brkićev ulazak u Vladu upravo to znači.

I ništa drugo.

Kako će se to rezultirati na djelovanje Vlade?

S političkog stajališta može izuzetno dobro, jer taj potencijal Brkić donosi u Vladu.

Mora li nužno tako biti?

Naravno da ne.

Lošu politiku, slabu integraciju ideja i programa, ili nedostatak političke hrabrosti, pa i znanja razlikovanja temeljnih od sekundarnih problema ne može riješiti nikakav Brkić. A svemu tome može jako pozitivno doprinijeti.

Hoće li Vlada, a prije toga Brkić, biti opterećena navodnim ili stvarnim plagijatom o kome se još uvijek vodi proceduralna bitka u institucijama države?

Moguće da hoće, ali sam siguran da su inicijatori ovakvog poteza odvagnuli rizike i svoje mogućnosti.

Sumnjam da su nakon iskustva s Crnojom to propustili.

Meni se osobno čini dobrom porukom Brkićeva kandidatura i u tom kontekstu, jer bi mogla značiti i vrlo vjerojatno znači, da će se u Vladi, ali i u koaliciji sve manje osvrtati na prigovore ljevice i njihovih posve neobjektivnih poltronskih medijskih trupa, koje su odavno za ljude koji svojom izbornom voljom stoje iza ove vlasti, posve nebitni i vrijedni prijezira.

Kome HTV, Jutarnji, Novi list ili 24 sata čine životni bukvar, nije ništa drugo nego – bukva, pa jedino može poslužiti za ogrjev. Ili balvane na cesti.

Kandidatura Brkića je snažna poruka hrvatskim braniteljima da njihova pitanja i zahtjevi imaju vrhunski politički značaj za novu vlast, poruka da u Vladi taj resor neće više biti samo socijalna blagajna za potkusurivanja srodnih grupacija. To je i poruka hrvatskom narodu da će se i kroz taj resor i njegovu simboliku snažno preusmjeriti bitka za autentičnu Hrvatsku.

Ali, Brkić nosi sobom u Vladu i poruke koje se neće dopasti Matiću i njegovim suradnicima, jer on neće žmiriti na Matićevo „herojstvo“ ili Glavaševićev „konceptualizam“ koji su ostavili iza sebe.

Ako ima čime, Matić bi se mogao zamisliti.