Kamo će Tihomir Orešković i Kolinda Grabar Kitarović usmjeriti Hrvatsku?

Je li moguće da Tihimir Orešković ne zna značaj izbora medija za svoje prvo integralno predstavljanje javnosti?

Važnije od bilo koje riječi koju je u svome intervjuu izrekao mandatar za sastav hrvatske Vlade Tihomir Orešković, je činjenica da je svoj prvi veliki intrevju dao – Jutarnjem listu.

Je li moguće da Tihimir Orešković ne zna značaj izbora medija za svoje prvo integralno predstavljanje javnosti?

Nije.

Jer, ako tome ne pridaje pozornost, onda je potpuno zalutao u visoku politiku.

A zalutao nije.

Zbog čega je indikativno upravo Oreškovićevo pojavljivanje u Jutarnjem?

Zbog nekoliko razloga.

Prvo, logično bi bilo da se netko tko se obraća prvi put konkretnoj javnosti to uradi na najoptimalniji način, pri čemu se jako vodi računa o snazi medija, realnom utjecaju na javnost i najvažnije, profilu medija preko kojega se obraća.

Profil govori o ljudima kojima se obraća Orešković.

A tu su u golemom broju upravo ljudi koji su glasovali za Milanovića i Vesnu Pusić i koji nikada, baš nikada, neće dati svoj glas politikama koje predstavlja Tihimir Orešković.

Zašto bi se onda upravo njima obraćao?

Uz sve razloge koje je moguće prihvatiti kao racionalne, ja se zbog potpune bezizglednosti pokušaja komunikacije s tom strukturom, bojim najviše jednoga.

A to je stvaranja potpuno lažnih temelja za nekakvo novo jedinstvo nacije, pri čemu će se autentična Hrvatska morati odreći jako puno identitetskih elemenata.

Svako jedinstvo počiva na nečemu.

Je li nebitno što je to – nešto?

Nije.

Lažno i nepošteno jedinstvo uvijek, baš uvijek vodi u razbuktavanje prikrivenih sukoba, koji će kad tad eskalirati.

Bojim se da je to nastavak politike pomirbe, koja je imala racionalnu svrhu tijekom rata i bila mudra državnička politička platforma Franje Tuđmana, ali koju su upravo neokomunističke, obavještajne i velikosrpske strukture u Hrvatskoj iskoristile za podmukli obračun s nacionalnom Hrvatskom i preuzimanje svih najvažnijih pozicija moći u društvu.

Iz te pomirbe stasao je današnji izrazito antihrvatski, antikatolički i prosrpski antifašizam.

A taj poredak više od bilo koga drugoga personalizira Hanžeković i ljudi oko njega.

Kako?

Zbog toga što se nisu javno, politički i stranački eksponirali, a imali su neutralan odgovor na sve zahtjeve stranačkih politika koje su se mijenjale tijekom hrvatske nezavisnosti.

U svakoj takvoj politici, na svakome mjestu gdje se moglo odlučivati, u svakom razvoju događaja, oni su imali svoja personalna uporišta.

Odakle inače Darinko Kosor u Domoljubnoj koaliciji, ili u njegovome predsjedništvu opskurni Romano Bolković?

Da otvorimo polemiku oko čitavoga niza ljudi koji su se, što odbačeni, što osjećajući promjene svrstali u Karamarkov tabor, a do jučer bili potpuni apologeti i ljudi od najvišeg povjerenja prinčevima ljevice?

Bit će vremena.

Politike su padale i ustajale, gospodari su rasli.

Ne može autentičnoj kršćanskoj Hrvatskoj nikakav znak prihvatljivosti tih protaginista i njihovih namjera biti to što će se sigurno vrlo brutalno medijski, pa onda i politički obračunati s Milanovićem.

Njega oni neće uništiti radi toga što je imao pogriješan svjetonazor, ideju, već zbog toga što se oteo kontroli i što je njihovoj ideji zapravo zadao nepotrebne nevolje i napravio štete.

Oni su ga stvorili, omogućili mu dolazak na vrh države i oni će mu suditi.

Nikakve pomirbe, koja je u načelu prihvatljiva, ne može biti ako ne počiva na istini i principima koje je u svojevrsnoj oporuci hrvatskom narodu ostavio pokojni kardinal Franjo Kuharić.

Jesu li obje strane današnje Hrvatske spremne na takvu pomirbu?

Nisu.

Zbog čega?

Zbog toga što anacionalna, globalistička, identitetski obezglavaljena Hrvatska kontrolira gotovo sve najvažnije elemente i centre moći, pa joj je je jedini interes stvoriti novu platformu s koje može kontrolirati javne, društvene i političke procese.

To nužno podrazumijeva ne dopustiti nikakve potrese na političkoj sceni i čvrsto kontrolirati sukobe koji tinjaju u srcu društvenoga bića Hrvatske.

Zbog toga je nužno imati autoritete i na ljevici i na desnici.

Zbog toga na ljevici ne smije ostati incidentni Milanović, a zbog toga na desnici moraju stvari pod kontrolom držati praktični katolici, dokazani nacionalisti i desničari koji su u stanju usisati svaku, pa i najradikalniju desnu, odnosno nacionalnu inicijativu.

Ili je žestoko osuditi ne riskirajući svoj ugled i status.

Kao Predsjednica ljetos inicijativu „zds“.

Pogledajmo navodni ili stvarni stjecaj okolnosti.

Stjecajem okolnosti prvi veliki intervju hrvatskim medijima Kolinda Grabar Kitarović je dala izdanjima EPH. Taj prvi intervju slijedilo je nekoliko intervjua, a pogotovo informacije koje su uz izdanja EPH prenosili i opskurni portali istoga predznaka, pod oznakom „iz izvora na Pantovčaku“.

Intervjui koje je Predsjednica davala izdanjima novoga medijskoga carstva u nastajanju, jer tako treba gledati ulazak Hanžekovića u EPH, odisali su smirenim porukama i afirmacijom zajedništva, bez obzira što to zajedništvo nije imalo nikakvoga uporišta u tim izdanjima, niti u tome novome medijskome carstvu.

Je li to bilo mudro državničko ponašanje?

Može se i tako gledati, iako ja mislim da nije samo to.

Zbog čega?

Zbog prirode zajedništva.

To zajedništvo je počivalo na otklonu od prošlosti, što je jedna od nametnutih matrica novoga poretka u Hrvatskoj, koji zapravo nije nikakav otklon, već trajno cementiranje naslijeđene službene povjesne istine o hrvatskome narodu, koju je kreirala komunistička i prije svega velikosrpska vrhuška.

Takva istina na žalost potpuno odgovara i kreatorima novoga svijetskoga poretka.

Što manje ponosnih, tvrdoglavih i autentičnih nacionalnih politika, to lakše modeliranje.

Zar ne?

Je li promjena javnoga političkog ponašanja vrha HDZ-a u predizbornoj godini bila na tom pravcu?

Karamarko je naglašeno inzistirao na otklonu od desnice pa je višestruko isticao da je HDZ stranka centra, pri čemu se odrekao svih političkih poruka koje prirodno očekuje desna Hrvatska, od lustracije do čvrstoga riješavanja odnosa sa Srbijom i trajnim obračunom s novom velikosrpskom agresijom u Hrvatskoj.

Puno razumnih ljudi je upravo u tome Karamarkovu ponašanju i takvoj predizbornoj kampanji vidjelo razloge relativnog izbornog neuspjeha.

U kojem pravcu i kamo će Hrvatsku povesti Tihomir Orešković i Kolinda Grabar Kitarović?

Jedino ispravan pristup otklanjajnu svih dvojbi iz toga pitanja je racionalno i hladno analizirati njihove politike, a ne samo izvanjske manifestacije.

A izvanjske manifestacije s jedne strane govore jedno, s druge strane, posve suprotno.

Pri tome je izrazito nužno izbjeći ocjenjivati njihovu političku vrijednost i prihvatljivost prema rezultatima politika Ive Josipovića i Zorana Milanovića.

U usporedbi s tim politikama čak bi i Milorad P., imao realne izglede biti pozitivan i prihvatljiv.