Kako smo postali građani drugog reda?

Dan 23. prosinca 1995. godine, službeni je datum prestanka Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini i nakon toga u BiH počinje društveno-politički život utvrđen Daytonskim mirovnim sporazumom.

S obzirom na dugotrajnost Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, koji se vodio zvanično od 18. rujna 1991. pa do 23. prosinca 1995. godine, uključujući opću mobilizaciju vojnih obveznika za pretpostaviti je kako je kraj Domovinskog rata dočekalo na desetine tisuća branitelja i članova obitelji poginulih branitelja.

Vrijeme koje je nastupilo nakon Domovinskog rata moralo je pronaći načine kako zbrinuti branitelje i članove njihovih obitelji, koji su zadužili Bosnu i Hercegovinu svojim angažmanom u Domovinskom ratu.

Mi branitelji oboljeli od PTSP-a smo prije dvadeset godina računali kako ćemo imati prednost pri zapošljavanju u institucijama države ili javnim poduzećima u vlasništvu države, na svim razinama. No, to se nije dogodilo. Politika nas je gurnula na razinu razvojačenih branitelja koji svoju egzistenciju mogu tražiti isključivo na socijalnoj razini (kao što su minimalne  invalidnine, prijevremene mirovine koje se uglavnom odnose na obitelji poginulih, ratne vojne invalide, ratne zapovjednike i odlikovane), a ako ne ispunjavamo uvjete onda egzistenciju možemo potražiti na crnom tržištu ili odlaskom u strane zemlje.

Zakon o reviziji je uglavnom bio nemilosrdan prema braniteljima oboljelim od PTSP-a koji je nastao kao posljedica rata, ali i nepravde i razočarenja zbog nemogućnosti ostvarenja prava na egzistenciju koju nam je država trebala omogućiti zbog višegodišnjeg sudjelovanja u Domovinskom ratu.

Nažalost, institucije države i javna poduzeća su masovno upošljavala po stranačkoj i rodbinskoj liniji ne tražeći potvrdu o sudjelovanju u Domovinskom ratu, u namjeri da što manje branitelja i članova njihovih obitelji bude uposleno.

Dvadeset godina nakon Domovinskog rata razvojačeni branitelji postaju socijalni teret društvu i unutarnji neprijatelj kojeg se svakodnevno proganja raznim revizijama, kriminalnim islijeđivanjima, političkom i medijskom hajkom, stavljajući im jasno do znanja kako ova država funkcionira na interesnim osnovama po stranačkoj, rodbinskoj i korupcijskoj logici, ne želeći udovoljiti braniteljima čak ni minimalnu mogućnost da se oni i članovi njihovih obitelji mogu uposliti na osnovu beskorisnog Zakona o dodatnim pravima koji definira prednost pri zapošljavanju pod jednakim uvjetima.

Nikada ni na jednom natječaju nismo vidjeli preambulu ovog zakona u kojem stoji kako pri zapošljavanju prednost imaju branitelji, supruge ili djeca branitelja, nego im je to postala otežavajuća okolnost.

Minorne mirovine i još manje invalidnine (primjer: pukovnik Oružanih snaga BiH u prijevremenoj mirovini ima mirovinu u prosjeku cca 600 KM, što je manje nego bilo koja plaća u državnoj upravi ili javnim poduzećima u vlasništvu države, dok invalid Domovinskog rata s 50% tjelesnog oštećenja ima cca 100 KM mjesečne invalidnine, a za preostali dio radne sposobnosti nikada nije dobio priliku na rad i plaću) jasno pokazuju kako smo građani drugog reda, kako se preko naše muke i patnje gradi bezobzirno društvo koje uvažava samo osobne interese, a ne uvažava žrtvu za opće dobro, što u konačnici i znači kako se nitko i ne zalaže za opće dobro.

Kada bi kojim slučajem političke elite koje sebe nazivaju domoljubnim i patriotskim političkim organizacijama donijele zakon o reviziji (najprije u svojim strankama, a zatim u tijelima državne uprave) svih uposlenika i članova njihovih obitelji koji nisu sudjelovali u Domovinskom ratu vjerojatno bi mi branitelji i članovi naših obitelji radili u institucijama država i javnim poduzećima, s uvjerenjem „što se krvlju brani, ne pušta se lako“. Takav zakon bi nam zasigurno dostavio podatke koliko je dezertera i članova njihovih obitelji u ovih dvadeset godina dobilo dobro plaćena mjesta u državnim institucijama. Takva revizija bi nam donijela podatke o uposlenosti cijelih obitelji koje su angažirane u političkim strankama.

Budući da je u Bosni i Hercegovini ponovno u trendu masovno napuštanje zemlje, tj. stvara se ponovno ekonomska emigracija, bilo bi zanimljivo vidjeti tko to najviše odlazi iz države, jesu li to djeca branitelja i čitave obitelji branitelja ili netko drugi.

Nama, razvojačenim braniteljima oboljelim od PTSP-a, ne trebaju ti podaci, mi znamo kako to jesu braniteljske obitelji i djeca branitelja, ali želimo jasne pokazatelje u brojkama radi onih dušebrižnika koji licemjerno ukazuju na ovakvo stanje, ne želeći poduzeti ništa konkretno.

S obzirom da je to tako, mi razvojačeni branitelji oboljeli od PTSP-a predlažemo sljedeće: da se nakon neustavne i nezakonite revizije nad našim trajno stečenim pravima donese zakon o reviziji svih uposlenika u državnom i javnom sektoru i da se izradi registar uposlenika koji nemaju ni dana ratnog staža i članova njihovih obitelji koji imaju prednost pri upošljavanju zato što nitko iz njihove obitelji nije sudjelovao u Domovinskom ratu.

Siromaštvo i patnja su sastavni dio naših života i takvo breme ne bi bilo toliko teško kada bi ovo bila pravedna država i društvo jednakih šansi.

Jednom je jedan umjetnik napisao sljedeće: „Ja na konju, oni dole, jebo te što me vole“. Ova činjenica jasno pokazuje kako ni mi branitelji i članovi naših obitelji nismo shvatili prednosti demokratskog društva, izbornih procesa, a posebice naivnosti i lakovjernosti, i zato nam se događa da svoja prava danas tražimo po zatvorima, biroima za zapošljavanje i na sudovima, gdje plaćamo skupe usluge odvjetnicima za zaštitu svojih stečenih prava.

Pozdrav svim braniteljima, ma gdje bili!

KOORDINACIJA UDRUGA PROIZIÅ LIH

IZ DOMOVINSKOG RATA HZ-HB