“Prvoga dana u tjednu, vrlo rano – joÅ¡ je bila tama – doÄ‘e na grob Marija Magdalena i opazi kamen maknut s groba, pa otrÄa i doÄ‘e k Å imunu Petru i drugome uÄeniku koga je ljubio Isus, pa im reÄe: ‘Uzeli su Isusa iz groba, i ne znamo gdje su ga stavili.’ (…) A Marija je ostala vani do groba i plakala, nadvisi se nad grob te vidje dva anÄ‘ela gdje sjede u bijelim haljinama na mjestu na kome je ležalo Isusovo tijelo; jedan do glave, drugi do nogu.†(Iv, 20, 1-2 i 11-12)
Sa životom smrt se sasta
i Äudesna borba nasta:
Vođa živih pade tada…
(Iz Uskrsne posljednice)
Marija gleda anÄ‘ele i platno bijelo u kojem je bilo zamotano Isusovo tijelo. Leži do kamena na kojem sada sjede anÄ‘eli. Na platnu su tragovi Njegova tijela. Ubrus koji je bio omotan oko Njegove glave stoji na kamenom podu Josipove grobnice nasamo. Na njemu su tragovi rana. Glavom Marijinom prolaze dogaÄ‘aji susreta s Njim. On je bio drukÄiji od svih. On je svojim pogledom mijenjao sve. Ne samo odnos prema stvarnosti, već samu stvarnost. Suze su poÄele jaÄe teći, jecaj je kidao disanje. Rukama prekriva svoje lice.
Kako je samo mene promijenio. Posve. ÄŒitavu. Preobrazio, vezao uz svoj život, hod, rijeÄ, misao. Uz cijeloga sebe. Isuse moj, kako sad bez Tebe?!
Ostala je s Njim do kraja. Do Njegova zadnjeg daha. Do groba. Nikodem je donio sto libara smirne pomijeÅ¡ane s alojom. Htjela ga je po propisu balzamirati, no požurivali su ih zbog Sabata te je to jutros htjela uÄiniti. A Njega jutros nema. Ukrali su mu tijelo. Zar im nije sve ono zadnjih dana bilo dosta. ZloÄin su uÄinili, a On je samo Å¡utio. Vodili su ga kao janje na klanje. ÄŒudesna je bila ta borba izmeÄ‘u života i smrti na križu. Mislila je da će život pobijediti, da će se osloboditi križa, sići k njima, Majci, Ivanu, Njoj i povesti ih natrag u Galileju. Umro je. Umro je onaj koji mi je život promijenio, onaj koji je predvodio ljude nekom novom životu, lijepom. Bilo je s njim sve drukÄije.
Glavom joj prolaze toliki koje su kao i njega ubili. Toliki kojima nisu omogućili dostojanstvo života. Poznavala je tolike djevojke i žene s kojima je grijeÅ¡ila, jer izbora za njih nije bilo. Gledala i prije tolike borbe izmeÄ‘u života i smrti. I smrt se uvijek na kraju sablasno i pobjedniÄki naslaÄ‘ivala. Zar i sad.
“RekavÅ¡i to, obazre se natrag i ugleda Isusa gdje stoji. Ali nije znala da je Isus. (…) Marijo! – reÄe joj Isus. – Rabbuni!†(Iv 20, 14 – 16)
Htjede Mu obujmiti noge kleknuvÅ¡i pred svog UÄitelja. No, On je blago uvjeri da ide javiti svima da je živ. Da pred svima ide u Galileju. Srce je Mariji iskakalo iz grudi! TrÄala je raznijeti vijest!
Marijo, o reci Å¡to je?
Što ti oko vidjelo je?
“Grob ja vidjeh Krista Boga,
svijetlu slavu uskrsloga,
AnÄ‘ele i platno bijelo
u kom bjeÅ¡e sveto tijelo.
Ufanje mi uskrslo je,
Krist, moj Gospod i sve moje;
Pred vama će tamo gdje je
cvjetna strana Galileje.â€
Zadnje Å¡to je titralo u Isusovu umirućem pogledu bijaÅ¡e upravljeno tom proljeću u Galileji. Volio je svoju Galileju i svoj Nazaret. Ponio je ime svoga grada i svoga zaviÄaja. Stajalo mu je to i na križu napisano ponad Njegove okrunjene glave. Nazarećanin. IÅ¡ao je sad pred svojima Galileji i svom Ocu, da bi i svi oni preÅ¡li taj put.
PriÄu, najljepÅ¡u, o Njegovom Uskrsu zapisao je evo Ivan, njegov omiljeni uÄenik, a njemu Marija Magdalena. Oboje su bili s Njim i Njegovom Majkom pod Njegovim križem na Kalvariji. Ta priÄa klija u svima nama, i uvijek u proljeća nanovo procvjeta. Svakog Uskrsa. I ovoga. I sjećamo se svojih Uskrsa. Na osobit naÄin onih od najranije svoje dobi.
Tog jednog proljeća, sad jako davno, u naÅ¡u je kuću Uskrs donio otac dolazeći s treće smjene iz rudnika. Majka nas je veÄer prije sve vodila u franjevaÄku na uskrsne obrede. S naÅ¡om je najstarijom sestrom prije u kući namirila u drvenoj koÅ¡ari svu hranu za blagoslov. Kuhanu Å¡unku, peÄeni kruh, ne veliki, okrugli. Mladi luk iz naÅ¡ega vrta, pisanice od naÅ¡ih koka. Obojane su u lišću luka. ToÄno deset. Svakom po jednu, te ocu i majci. Kad su zavrÅ¡ili obredi, nastalo je u crkvi živo Å¡uÅ¡kanje, jer je fratar najavio blagoslov uskrsnog jela. Majka je ponosno u svom naruÄju držala koÅ¡aru, a mi svi stajali oko nje. Okupila nas kao kvoÄka piliće. Bilo nam je tako lijepo.
Spremila je majka uskrsni stol. E, to je uvijek bila prava procedura. I uvijek navlas ista. IÅ¡ao je laneni vezeni stolnjak. UÅ¡tirkan. Na njemu vezeni cvjetići, u istoj boji, bijeloj kao snijeg. Nisu bili nametljivi, ali kad bi ih otkrio, kao da bi ti bi izmamili osmijeh na licu. Uvijek sam ih htio pobrojati, pa nikad ne bih uspio. Na stolnjak su posluženi uskrsni tanjuri, neÅ¡to manji, s istim cvjetićima kao na stolnjaku. Blago roza boje. I poseban, samo za tu prigodu, pribor za jelo. Vilica i nož. Laneni ubrusi, i na njima cvjetići. Složeni u trokut. Majka bi blagoslovljeno jelo izvadila iz koÅ¡are i postavila na pladanj koji je odgovarao tanjurima. I na pladnju su bili cvjetići. Uz pladanj bi stavila posudu, staklenku, s blagoslovljenom soli. Kad bi sve bilo namireno, onda bismo sjeli za stol i Äekali oca. Majka bi nas pouÄavala.
Ne smiju vam padati mrvice od jela po podu ili stolu. To je blagoslovljeno jelo. I morate biti pristojni, pobožno objedovati.
I, eto oca. S torbom u ruci, okićen osmijehom, s nizom bijelih zdravih zuba. Nazvao bi “Hvaljen Isusâ€, odložio torbu, sve nas izljubio, i na koncu naÅ¡u majku.
Sad je Uskrs tu. Došao je tata iz rudnika i donio ga.
U sebi sam govorio, u to uvjeren do danas. Prekrižili bismo se, molili Apostolsko vjerovanje i molitvu prije jela. I blagovali.
Ovo vam je, djeco, sveti uskrsni doruÄak. Blagoslovljeni doruÄak.
UÄio bi nas otac. Sve bismo pojeli. Potom bi majka s naÅ¡om Sekom pospremila sve sa stola na odreÄ‘eno mjesto. Tu je sav ovaj pribor Äekao novi Uskrs. I oca da ga iz rudnika donese. I uvijek je to ostalo u meni. Uskrs iz rudnika u oÄevu osmijehu. I majka brižna i sva sveÄana kako na sve stojeći kraj stola motri.
To sve, taj Uskrs iz rudnika koji je otac donosio, kasnije sam povezao. Isklijala je iz Ivanova izvještaja o Isusovoj muci i smrti i iz Uskrsne posljednice.
Uskrs opet kroÄi naÅ¡em gradu. Dolazi djeci kroz oÄev osmijeh i majÄinu brižnost. A stanuje u srcu trpećih. On je kod kuće u Svetoj Obitelji, u StaraÄkom domu. Do kreveta nemoćnih, traži ih u njihovu pogledu, misli, pruža im ruku. ÄŒesto ćemo poput Marije plakati, misliti da to nije On. Tražiti tko nam ga je ukrao, gdje ga je sakrio. A on u meni, pored mene u nekom vrtlaru, tako mi se zna u životu okrenuti. Tako bih želio da me zovne imenom, mojim imenom, da me osvijesti u mojoj vjeri.
TreÅ¡nje ga i bajami svojim cvijetom slave. Na prisojnoj strani grada, Cimu, Å¡to Uskrsu u gradu dadne nezaboravnu cvjetnu stranu. Kao ono Galileja u Posljednici. Križ u Svetom Anti bdije nad majÄinim grobom. A ona ide i nosi uskrsni stolnjak s cvjetićima. Brižna i sveÄana. Otac sam kleÄi za stolom u naÅ¡oj kući. Upaljena svijeća i fra AnÄ‘elov molitvenik. Gospin plaÄ. Snen od sjećanja grlim Uskrs iz rudnika. Kola mi venama. Živ živcat.
Nikodem kroÄi s miomirisima i neÅ¡to Å¡apće Josipu iz Arimateje. Marija Magdalena nosi laneni veo za Njegovo tijelo. Vojnici su već bacili kocke za donju haljinu koju je Majka u jednom komadu otkala odozgor do dolje. Ivan u rukama drži trnovu krunu i Äavle. Predano i sveto ih Äuva. Relikvije. Vojnici rimski navlaÄe plaÅ¡teve od Äoje crvene, jer noć će biti duga i mrzla. Kalvarija se prekriva tamom. Sabat je nastupio. Majka Marija brižnim korakom napuÅ¡ta Kalvariju da nikad s nje ne bi otiÅ¡la. U rukama nosi srce rasjeÄeno maÄem boli i vidi starca Å imuna koji u svojim rukama diže Njeno ÄŒedo, Svjetlost svijetu.
