Heroji naše priče su Ana (7) i Zoran (39), najbolji prijatelji, kćer i tata, mala obitelj.

ZORAN JE SAMOHRANI OTAC, A OVO JE NJEGOVA PRIÄŒA:

Ana je krenula u prvi razred, a Zoran je samostalni obrtnik, građevinac. Podstanari su u svojih četrdesetak kvadrata punih smijeha, ljubavi, knjiga, igre i povjerenja. Ovo je njihova priča.

Dalje kroz život idu sami

“Od ove godine mi smo bez mame jer smo odlučili da dalje kroz život idemo sami. Mama je to odlučila još prije pet godina, samo smo pokušavali pokrpati nepopravljivi gubitak povjerenja, ljubavi i odgovornosti za obitelj. Anči je vidjela previše toga; lažnih obećanja, svađa, prevare, premalo ljubavi, premalo pažnje, previše suza. I zajedno smo odlučili da je toga dosta. Dalje u novi život sami, iskreni, puni povjerenja jedno u drugo, uz puno zagrljaja, nježnosti i timskog rada.

Krenule su nove obaveze. Putovanje svaki dan iz Španskog u Kustošiju u školu, povratak nakon nastave. Tata vodi u školu i čeka dok završi nastava. Organizacija vremena, kaos, radne obaveze.

“Srećom radim kao privatnik, pa se organiziram i prilagođavam obaveze maloj Princezi, a isto tako i investitore. Pa tko razumije, razumije… tko ne, idemo dalje. Dok služi zdravlje, dobro je. Jer je taj rad jedini izvor prihoda.Anči je svjesna svih obaveza i revno obavlja s tatom sve zadaće, spremanje u školu, kuhanje, pranje i čišćenje, igra, šetnja, zadaće, pravljenje kreativnog nereda, nasmijavanje tate do suza, tisuće zagrljaja”, prepričava nam i nastavlja.

“Svjesna da smo mi sad mala obitelj i da mame nema u njenom životu. Previše je i njoj bilo svađe, suza, prevara, premalo posvećenog vremena i ljubavi. Ne želi više suze, samo radost, selidbu na more u kamenu kućicu i po mogućnosti konjića. A na tati je da ostvari snove svoje Princeze.”

I njegov otac je bio samohran

Zoran je i sam dijete samohranog oca, građevinca, pa od malih nogu zna kako se tata organizirao – čuvanje kod prijatelja i bake, provođenje vremena s tatom na gradilištu, dogovori i puno razgovora, prijateljskog odnosa:

“Oca za poželjeti svakom djetetu, a i sam se trudim biti takav jer sam imao predivan uzor”, kaže nam.

Obaveza je puno, a vremena malo

“Teško je organizirati vrijeme. Svaki dan ustajanje u šest, radni dan i obaveze završavaju oko jedan u noći. Škola, igra, kuhanje, pranje, čišćenje, radne obaveze na gradilištu, financijske obaveze vezane za podstanarstvo, ovrhe ko i kod većine. Dan je prekratak. Fali još bar pet sati. Za posao i bar jedan sat za spavanje. Ali ide, sad imamo mir. Puno smijeha, igre, zajedničko kuhanje, spremanje, odlasci u park, šetnje, kavice… ko veliki. No stress, no panic. Mora se”, kaže nam.

Kažu da im se prijatelji dive i ponose kako sve izdrže, no Zoran smatra da tu nema potrebe za divljenjem jer to se mora, roditelj si.

>>>ZA SVE SAMOHRANE MAJKE: Vi ste istinske kraljice i najveći borci (FOTO)

A kad dijete zaspi…

“…onda tata više nije superheroj, najjači i sa odgovorom na svako pitanje. Onda tata zaplače, brine i slaže plan za novi dan. Pokušava se smiriti, da ne pukne novi čir od nervoze i prepirke s mamom koju nagovara da dolazi vidjeti svoje dijete, bar dio onog vremena što joj zakon nalaže. Ne pita za alimentacije koju ne plaća, samo da vidi dijete. Ali njoj je i to problem i previše. Ali nema veze. Tata je tu 24 sata. I u smijehu, suzi, prvom danu škole, u tisuću pitanja i odgovora, rođendana, prvih prijateljstava, razočaranjima. I bit će tu uvijek, dok nas smrt ne rastavi. Jer nema nikog drugog da pruži ruku kad treba. Svi imaju svoje obaveze.”

…i nakon prekratkog sna, buđenje

“I opet je tata superheroj, najjači, nasmijan i spreman za novi dan. Razmišlja kako platiti podstanarstvo, ovrhe, režije, kupiti sutra hranu, kupiti časopis i slatkiš za princezu. Moram, hoću i nije mi teško. Djeca nisu birala svoje roditelje. Mi smo odabrali njih i stvorili u trenutku ljubavi. U rodnom listu mi smo upisani kao mama i tata, ne zamjenski mame i tate. I onda smo mi ti koji smo odlučili umjesto njih i odgovorni da stvorimo čovjeka u ljubavi, sa osnovnim moralnim načelima, koji će jednog dana imati svoju obitelj i poklanjati svoje vrijeme, ljubav svom životnom partneru, djeci i govoriti: ‘Tako je meni govorila moja mama, tata…’ I zato bi mama trebala biti mama i tata tata. Ne može netko drugi biti tata niti mama. Kakvi roditelji ćemo biti, to ovisi samo o nama i našim odlukama i izborima.”

“Preuzmite odgovornost kao samohrani roditelj ili kao obitelj”

Ne može se opravdavati tate ako napuste obitelj, zaborave djecu, a isto tako ni mame, zaključuje Zoran.

“Nije alimentacija i novac stvorilo dijete, niti ga može odgojiti i voditi kroz život, stvoriti čovjeka sa osnovnim moralnim načelima, spremnog da jednog dana ima svoju obitelj, svoju djecu. Zato preuzmite odgovornost kao samohrani roditelj ili kao obitelj. Djeci ne treba novac, djeci trebate vi… mama, tata. Treba im vaše vrijeme, briga, smijeh, suze, riječ i topla ruka. Ne tamo negdje, već tu kad treba.”