KAD TIŠINA PROZBORI “Janja Privišić”

Zivjeli  smo brzo,

Natjecali  se   u svemu ,baš svemu

U novcu, , u velicini kuće ,ljepoti, modi, oholosti, a srca su se polako ledila. Zaboravili  smo na svoje najmilije, na bogatstvo obitelji i zdravlja. Ništa ali baš ništa  nije moglo zaustaviti našu oholost i sebeljubnost.

Prijatelju dragi slušajmo  kako nam tišina progovara . Pogledajmo u nebo, avioni ne lete,  vidimo  zvijezde, vidimo  beskrajno čisto nebo koje nam jasno salje poruku.  Otvorit  ćemo  odavno zatvorene oči dok  usamljeno gledamo kroz prozore  skupocjenih vila. Poželjet  ćemo udahnuti ljepotu ove tišine, bez silnih zvukova automobila, pomahnitalih ljudi koji kao bez glave trče da obave u danu sve obaveze a nikog osim sebe ne vide i brzine života.. ..tehnologije.

 Imamo li sada vremena kada  smo zatvoreni u svojim kućama da pogledamo  u nebo i shvatimo da ima neko gore iznad ? Imamo li vremena da probudimo  svijest razmišljajući zatvoreni u 4 zida  kako nas sunce poziva vani a   mi zarobljeni, Panika!

Ne…ne boj se..

Dao sam ti vrijeme ljubavi..

Ljubi mene,ljubi obitelj svoju kao samoga sebe..

Život sam ti na posudbu dao ,iskoristi ga za  vrjeme  kojeg sam ti darovao.