Zivjeli smo brzo,
Natjecali se u svemu ,baš svemu
U novcu, , u velicini kuće ,ljepoti, modi, oholosti, a srca su se polako ledila. Zaboravili smo na svoje najmilije, na bogatstvo obitelji i zdravlja. Ništa ali baš ništa nije moglo zaustaviti našu oholost i sebeljubnost.
Prijatelju dragi slušajmo kako nam tišina progovara . Pogledajmo u nebo, avioni ne lete, vidimo zvijezde, vidimo beskrajno čisto nebo koje nam jasno salje poruku. Otvorit ćemo odavno zatvorene oči dok usamljeno gledamo kroz prozore skupocjenih vila. Poželjet ćemo udahnuti ljepotu ove tišine, bez silnih zvukova automobila, pomahnitalih ljudi koji kao bez glave trče da obave u danu sve obaveze a nikog osim sebe ne vide i brzine života.. ..tehnologije.
Imamo li sada vremena kada smo zatvoreni u svojim kućama da pogledamo u nebo i shvatimo da ima neko gore iznad ? Imamo li vremena da probudimo svijest razmišljajući zatvoreni u 4 zida kako nas sunce poziva vani a mi zarobljeni, Panika!
Ne…ne boj se..
Dao sam ti vrijeme ljubavi..
Ljubi mene,ljubi obitelj svoju kao samoga sebe..
Život sam ti na posudbu dao ,iskoristi ga za vrjeme kojeg sam ti darovao.