Josip Jović: Umjesto povratka odlazak

Političari se po običaju nadmeću i razmeću brojkama iseljenih građana ove zemlje posljednjih nekoliko godina. Jedni kažu iselilo se ovoliko, drugi onoliko. Te brojke obično služe za prozivanje i pozivanje na odgovornost onih drugih, odnosno za političko nadmetanje, bez stvarnog interesa za problem.

Prema prognozama i istraživanjima Anđelka Akrapa i Rebeke Mesarić Žapčić, dvoje uglednih demografa, u pet posljednjih godina iz Hrvatske je iselilo 150 tisuća, dakako mladih ljudi, od čega je čak 30 posto visokoobrazovanih, što je relativno nova okolnost s obzirom da su tradicionalno odlazili nekvalificirani ljudi.

Broj stanovnika u našoj zemlji od popisa do popisa pučanstva manji je za oko 170 tisuća, ili za veličinu jedne Rijeke, odnosno u trideset godina deficit iznosi pola milijuna. Službena predviđanja EU-a govore o odlasku još dvjesto tisuća radnika u sljedećih sedam godina.

Osamostaljenjem države očekivao se povratak iseljenika iz više generacija koje su, što trbuhom za kruhom, što zbog političkih pritisaka odlazili u svijet. To se, na žalost, nije dogodilo. Povratnici s novcem u samim su počecima isključeni kao nepoželjna konkurencija domaćim tajkunima bez novca. Bijaše na početku utemeljeno čak i ministarstvo za iseljeništvo, koje je brzo ukinuto.

Onda su tamo dvijetisućitih doÅ¡le izravne političke poruke kako emigranti nisu poželjni. ProbuÄ‘ene su stare predrasude o “ustaÅ¡koj emigraciji” koja je praktički isključena iz izbornih procesa i kojoj su u zadnje vrijeme počeli oduzimati čak i osobne iskaznice i brisati prebivaliÅ¡ta u zemlji podrijetla.

Umjesto, dakle, povratka, uslijedili su, ili su se, bolje reći, nastavili odlasci, i to prije svega zbog nezaposlenosti i gospodarske stagnacije. Svoju ulogu u svemu tome ima i tradicija seljenja koja traje više od jednog stoljeća. Refleks odlaženja, kao u ptica selica, kao da je postao dio genetske strukture našeg čovjeka.

Oko toga razvijena je i čitava mitologija krivih očekivanja. Kao da je tamo u velikom svijetu uvijek ljepÅ¡e i bolje, kao da nas jedva čekaju i kao da nas poÅ¡tuju viÅ¡e nego kod kuće. Kad stignu razočarenja, obično je prekasno. U medijima se daju samo “sretni slučajevi“, o promaÅ¡enim odlascima se ne piÅ¡e.

Prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju kao jedan od argumenata u korist te integracije isticala se mogućnost lakšeg zapošljavanja u zemljama s kojima sada dijelimo isti institucionalni okvir. I to je jedino obećanje koje se za sada ispunjava. Pristupanje toj europskoj udruzi naroda i država vjerojatno i jest olakšalo traženje i nalaženje posla izvan zemlje. Ali to je nešto zbog čega ne možemo biti sretni. EU bi trebao omogućiti brži razvoj zemlje i ostanak, a ne odlazak.

Egzodus je, međutim, samo jedan od uzroka populacijske devastacije, koji se međusobno prožimaju i uvjetuju. Svake godine umre desetak tisuća ljudi više nego što ih se rodi. Demografski manjak u gradovima proteklih se desetljeća popunjavao seoskim stanovništvom i poglavito Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Međutim, i jedan i drugi izvor su presušuli.

Kao alternativa negativnoj populacijskoj tendenciji najčešće se spominje uvoz radne snage, i to s iz susjednih balkanskih zemalja, ali i s Bliskog i Dalekog istoka, koja s kulturom ovoga naroda nema nikakve veze. Sa sadašnjim trendom opadanja broja stanovnika i očekivanim useljavanjem stanovništva koje se neće dati apsorbirati, u Hrvatskoj bi u doglednoj budućnosti pripadnici matičnog naroda bili tek jedna od etničkih skupina. Na ovoj točci dolazimo zapravo do jedne bitne vrijednosne i emocionalne točke.

Za neke je posve nevažno koji će narod ovdje živjeti u budućnosti. Za neke je to baš najvažnije. U modernom svijetu danas se više ne osvajaju zemlje ratnim pohodima i zauzimanjima teritorija, nego stanovništvom i postavljanjem podobnih vlada.

Kad se prezentiraju i čitaju različiti politički programi, redovito je demografski problem na zadnjemu mjestu. Na prvom je mjestu rast BDP-a i profita. Ali, pitanje je sad, za koga i čemu, ako ne za ljude i za narod. U demografskim se problemima nekako sabiru i sintetiziraju svi drugi društveni, gospodarski, moralni, kulturni i politički problemi, a demografski bi razvoj nacije, s druge strane, trebao biti cilj svih ciljeva.

Aktualnim vlastima opterećenima dnevnim krpanjem proračuna, pa i međusobnim svađama, nedostaje vizija budućnosti i strategija dugoročnog razvoja zemlje koja bi, među ostalim, uključivala povratak iseljenog stanovništva. Računa se kako u raznim zemljama svijeta živi oko 2,5 milijuna Hrvata, koji su sačuvali svoj nacionalni identitet i koji raspolažu kapitalom vrijednim više od 40 milijardi dolara.

Politička briga zbog iseljavanja pokazana na jednoj od nedavnih saborskih sjednica podsjeća na “krokodilske suze”. Vesna Pusić, potpredsjednica Vlade, u tome ne vidi niÅ¡ta loÅ¡e, za nju je to tek pitanje slobode. Odlasci u inozemstvo Vladi čak dobro doÄ‘u, jer smanjuju stopu nezaposlenih.

Josip Jović / tropolje.info