Josip Jović: Mora li BiH pošto-poto postojati kao jedinstvena država?

Rezolucija Velike Britanije o Srebrenici nije prošla u Ujedinjenim narodima. Možda je i bolje tako, jer u njoj nije bilo naznačeno ni tko je zločine počinio ni tko su bile žrtve. No ni takav prijedlog nije prihvaćen jer je Rusija na nagovor Srbije uložila veto u Vijeću sigurnosti.

Ove dvije bratske države, dakle, neće ni čuti za tu strašnu riječ genocid, riskirajući da se i same takvim postupkom i pristupom solidaraiziraju s masovnim zločinom i poistovijete s egzekutorima. Ne ponovilo se, najčešće se ovih dana dvadeset godina poslije može čuti. Ali na žalost, ponovit će se i ponavljat će se. Takozvanoj međunardnoj zajednici trebalo je, zbog nekih recentnih potreba, čak sto godina da bi kazali kako je Turska počinila genocid nad Armencima.

Na ovoj jubilarnoj komemoraciji u Potočanima puni sućuti i razumijevanja govorili su visoki predstavnik za BiH, tužitelj i predsjednik Haaškoga suda. Okupili su se brojni svjetski državnici. Među njima je bio i Clinton kao glavna zvijezda sa smiješkom na licu. Taj isti svijet i državnici tih istih država ništa nisu učinili kako bi spriječili mučko ubijanje osam tisuća ljudi u samo tri dana. Nizozemci su izručili pet tisuća Bošnjaka koji su se stavili pod njihovu zaštitu u zamjenu za četrnaest svojih vojnika.

Analitičari se slažu kako su Srbi imali suglasnost “velikog svijeta” ne samo da zauzmu zaštićene enklave u Bosni i Hercegovoni radi stvaranja kompaktnog teritorija, nego i da zauzmu pola BiH i trećinu Hrvatske. Samo, vjerujemo ipak, jer je teško biti toliki cinik, kako ntko nije računao na takve brutalnosti kakve su priređene u Srebrenici, Sarajevu, Vukovaru, et cetera. Sada zapadne sile inzistiraju na jedinstvenoj BiH, a sve su učinili da se ona podijeli.

Hrvatska je vojska spriječila da se Srebrenica ne ponovi u Bihaću. Početne izraze zahvalnosti u bošnjačkoj su i dijelu hrvatske i svjetske javnosti zamijenile optužbe zbog tobožnjeg dijeljenja BiH. Tuđman je strpan u istu vreću s Miloševićem i označen gotovo kao glavni krivac za podjele i sukobe.

Postoji i neka bolesna težnja, suprotno svim činjenicama, da se uloga Hrvatske i Srbije izjednači, da se izjednače Ahmići i Srebrenica, dok se zločini nad Hrvatima niti ne spominju. Bošnjačkim je političarima izgleda i danas važnije uspostaviti hegomoniju u dijelu BiH koji se zove federacijom, nego graditi jedinstvenu državu na dogovornim načelima jednakosti.

U Hrvatskoj postoji suglasnost kako je u Srebrenici počinjen veliki, monstruozni zločin. Ali, začudo, mnogi ovdje neće, unatoč svemu, priznati, kako se u kvalitativnom smislu to isto dogodilo 1945. godine, samo s desetak puta više smaknutih. Ubojice su nosili iste oznake, samo su žrtve pretežno bili Hrvati, a bio je značajan i broj Muslimana, žrtve su isto bile iznevjerene od onih od kojih su tražile zaštitu.

Uzgred, pred Hrvatskom zaista leži još jedna velika obveza, obveza da parlament donese posebnu rezoluciju o Bleiburgu, kojom će se ta masovna ubojstva nazvati genocidom, s jasnom definicijom tko je tu stradao, tko je ubijao i tko je ubojstva naredio.

U skladu sa svojom misijom visokog predstavnika Valentin Inzko je naglasio potrebu pomirenja, zajedništva, budućnosti. Spomenuo je primjer Njemačke i Francuske koje su ratovale da bi postale nakon rata okosnica europskog zajedništva.

U jednom je trenutku uskliknuo: danas smo jedna porodica. Bill Clinton je govorio u skladu s veličinom svoje države, dugo dosadno i moralizatorski. Istakao je vlastitu ulogu za Dayton, hvalio je, na opće iznenađenje, “lidera Srbije” što je došao na mjesto zločina. Zahvalio se BiH za mir i za slanje trupa u mirovne misije u Afganistan. I on se založio za zajedništvo. Turski premijer Ahmet Dovutoglu, naglasivši mulitietničnost “regije”, zuzeo se protiv osvete i mržnje, ali protiv zaborava, obećavši kako će osamdeset osam milijuna Turaka uvijek biti uz BiH!?

Uglavnom, svi su se govornici pozivali na jedinstvo, suživot, zajedništvo, mir, budućnost. No, to je daleko lakše izustiti nego učiniti. U nastojanjima očuvanja i izgradnje samoodržive susjedne države svijet i nadalje robuje dvjema zabludama ili dogmama. Jedna je da građanima treba osigurati veću socijalnu sigurnost, bolji život, demokratski poredak, prosperitet, europsku budućnost i slično i sve će biti zaboravljeno, ono što se dogodilo otići će u prošlost kao spužvom prebrisano. Narod je živio u slozi, samo su ga posvađali zločesti političari.

Naprotiv, među etničkim skupinama ili narodima u ovoj državi postoji duboko povijesno uvjetovano nepovjerenje i distancija i nikakav materijalni napredak to ne može promijeniti. Političari nisu pali s Marsa, oni su samo izraz osjećaja i težnji naroda iz kojih dolaze. Jedan od najvažnijih integrativnih čimbenika svake zajednice su zajednička sjećanja i doživljaj povijesti.

Kad je u pitanju BiH imamo situaciju da svaki narod ima posve suprotan doživljaj novije i starije povijesti, od srednjeg vijeka preko turskog vremena do Austro-Ugarske i Jugoslavije i konačno do devedesetih. Činjenica da svaki od tri naroda traži svoj oslonac u različitim, međusobno često suprotstavljenim vanjskim “saveznicima”, cijelu stvar samo pogoršava.

Postoji i dogma kako BiH mora pošto-poto postojati kao jedinstvena država. Ona, međutim, za sada opstoji samo zahvaljujući protektoratu međunarodne zajednice i vrlo vjerojatno protiv volje čak većine njezinih građana i naroda. I tako će biti sve dok se ne postigne dogovor o ustavnom uređenju s kojim će biti zadovoljna sva tri naroda.tropolje.info