Josip Jović: Hrvatske podjele po načelu “mi ili oni”

Općenito prevladava u nas stav kako je hrvatski narod oštro i duboko podijeljen svjetonazorski, politički i socijalno, što se smatra najvećom opasnošću njegova održanja i razvoja.

Kao ključni dokaz poslužili su zadnji izbori za predsjednika države, što je zapravo vrlo varljiv pokazatelj. Kad birači biraju između dviju opcija ili dviju osoba, po statističkoj se logici dijele na dva dijela, ali pri tome uopće ne moraju biti ključni ili čak jedini svjetonazorsko-ideološki razlozi.

Razlike u gledanjima na različita društvena pitanja su normalne, poželjne i neizbježne, interesno uvjetovane i prisutne su u svim društvima i državama na kugli zemaljskoj. Postoje, međutim, podjele koje nisu nimalo produktivne, kao podjela na superbogate i supersiromašne. A nisu produktivne ni podjele koje se odnose na događaje iz Drugog svjetskog rata i poraća, na prošlost koja se ne može promijeniti i koja ometa sporazum o aktualnim problemima.

U tome je svakako presudno ponašanje nositelja vlasti, koji su, pak, više doprinosili produbljivanju jazova negoli njihovu prevladavanju.

Posebna je “zasluga” u tome dvojice bivših predsjednika, dok aktualna predsjednica upravo nosi nadu u zaokret. Na podjeli tipa fašisti – antifašisti, ustaše – partizani i slično, svih pustih godina od velikog rata, što se onda produžilo sve do danas, inzistirali su pobjednici, ili oni koji se takvima osjećaju, gradeći na tome svoju privilegiranu poziciju nasuprot isključenih, diskvalificiranih i obilježenih.
A što je najžalosnije, upravo bi ovu vrstu podjele, gledano razumski, bilo moguće najlakše prevladati. Treba biti samo pošten i priznati činjenice.

Vjerujem kako bi jedna skupina uglednih, ideološki neopterećenih povjesničara mogla izraditi, nazovimo, deklaraciju o ovom razdoblju hrvatske povijesti, koju bi usvojili Hrvatski sabor i sve važnije kulturne i znanstvene institucije, čime bi bila zatvorena neugodna stranica iz prošlosti, koja se svake godine iznova otvara u svibnju, lipnju i srpnju.

Dojam o silnim podvojenostima praktički stvaraju i nameću uski krugovi političara, povjesničara i novinara kojima je otvoren pristup u medijima, dok su u samom narodu, u toj takozvanoj šutljivoj većini, podjele ove vrste odavno prevladane. Tamo ima više razuma i poštenja nego u tim “višim strukturama”. Ta u našim su selima nakon ratnih događaja živjeli skupa ustaše i partizani, nisu se međusobno sotonizirali, ako doista nisu počinili konkretne zločine.

Napokon, njihova su se djeca našla rame uz rame u Domovinskom ratu.

Nema, rekosmo, apsolutno homogenih nacija. A hrvatska je nacija jedna od najhomogenijih, i to unatoč činjenici da je stoljećima bila razbijena i razdvojena raznim okupacijskim sustavima i kulturama. Ta se visoka homogenost očitovala u obrambenom ratu devedesetih, u trenucima velikih prirodnih nepogoda kakve su poplave ili požari, u pomoći oboljelima i ugroženim obiteljima, u navijanjima za sportskih susreta reprezentacija, itd.
Samo bi silne, nekontrolirane demografske promjene mogle tu homogenost razoriti. Na tome sustavno rade i određene utjecajne skupine i pojedinci kojima je sama ideja nacije i države mrska.

To vraćanje u prošlost nije bilo bez vraga. Više se o Drugom ratu, o fašistima i antifašistima, govorilo i pisalo nakon dvijetisućite godine nego do osamostaljenja države. Procijenjeno je, valjda, kako je upravo to tema na kojoj se mogu razbuktati strasti i narušiti sloga.

Ipak, unatoč svemu može se govoriti o visokom stupnju političkog jedinstva koje se pokazalo i zadnjih mjeseci i, ako baš hoćemo, upravo ovih dana.

Malo se tko u ovoj zemlji usuđuje načelno dovesti u pitanje Domovinski rat, njegov obrambeni karakter, njegovu presudnu važnost za nezavisnost i slobodu. To se ne usuđuju čak ni oni koji u prvi plan rado stavljaju zločine ili agresiju na susjednu državu, s tendencijom presvlačenja spomenutog karaktera tamnim sjenkama.

Ako baš hoćemo, pojava svastike na poljudskom travnjaku izazvala je opće i jednodušno zgražanje i osudu. Razlike su se pojavile samo oko tumačenja tko bi to mogao napraviti i tko stoji iza toga. Gotovo svi politički čimbenici složno su reagirali na klevetnički govor srbijanskog ministra o kardinalu Stepincu.

Posve neočekivano stav o neodgovarajućoj obilježenosti imena dr. Franje Tuđmana u glavnom gradu došao je posve neočekivano sa strane od koje se to nikako nije moglo očekivati, od Zorana Milaovića, šefa SDP-a. Dobro, to može biti demagoški, predizborni trik, ali zašto ne prihvatiti ispruženu ruku. Stavovi obvezuju, a ljudi se vežu za riječi, ne za rogove kao neki drugi sisavci.

Referendumom se ogromna većina birača izjasnila za definiciju braka kao zajednice raznospolnih osoba. U Saboru smo mogli pratiti niz rasprava o gospodarskim i socijalnim pitanjima, koje zaista vraćaju vjeru u mogućnost konsenzusa. Nitko nije ni pokušao minorizirati problem sve većeg iseljavanja, samo što se igrao ping-pong između dviju stranaka koje se smjenjuju na vlasti. Cijela se, barem oporba, zauzela za spašavanje Imunološkog zavoda i drugih vitalnih gospodarskih subjekata, protivila se prodaji autocesta i netransparentnom iskorištavanju jadranskog podmorja.

Svi su za gradnju pelješkog mosta, na pomolu je i sveopći konsenzus oko kompromitiranog arbitražnog postupka o razgraničenju sa Slovenijom, i slično.

Svi su na riječima protiv korupcije, samo što će opet mnogi stati u zaštitu “svog čovjeka”. U stranačkom nadmetanju događa se i odustajanje od vlastite pozicije, ako slučajno na isto dođe i konkurencija. Na podjelama predvodnici dobro žive. Svatko u svom toru i u svom stadu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija