Općenito prevladava u nas stav kako je hrvatski narod oÅ¡tro i duboko podijeljen svjetonazorski, politiÄki i socijalno, Å¡to se smatra najvećom opasnošću njegova održanja i razvoja.
Kao kljuÄni dokaz poslužili su zadnji izbori za predsjednika države, Å¡to je zapravo vrlo varljiv pokazatelj. Kad biraÄi biraju izmeÄ‘u dviju opcija ili dviju osoba, po statistiÄkoj se logici dijele na dva dijela, ali pri tome uopće ne moraju biti kljuÄni ili Äak jedini svjetonazorsko-ideoloÅ¡ki razlozi.
Razlike u gledanjima na razliÄita druÅ¡tvena pitanja su normalne, poželjne i neizbježne, interesno uvjetovane i prisutne su u svim druÅ¡tvima i državama na kugli zemaljskoj. Postoje, meÄ‘utim, podjele koje nisu nimalo produktivne, kao podjela na superbogate i supersiromaÅ¡ne. A nisu produktivne ni podjele koje se odnose na dogaÄ‘aje iz Drugog svjetskog rata i poraća, na proÅ¡lost koja se ne može promijeniti i koja ometa sporazum o aktualnim problemima.
U tome je svakako presudno ponašanje nositelja vlasti, koji su, pak, više doprinosili produbljivanju jazova negoli njihovu prevladavanju.
Posebna je “zasluga†u tome dvojice bivÅ¡ih predsjednika, dok aktualna predsjednica upravo nosi nadu u zaokret. Na podjeli tipa faÅ¡isti – antifaÅ¡isti, ustaÅ¡e – partizani i sliÄno, svih pustih godina od velikog rata, Å¡to se onda produžilo sve do danas, inzistirali su pobjednici, ili oni koji se takvima osjećaju, gradeći na tome svoju privilegiranu poziciju nasuprot iskljuÄenih, diskvalificiranih i obilježenih.
A Å¡to je najžalosnije, upravo bi ovu vrstu podjele, gledano razumski, bilo moguće najlakÅ¡e prevladati. Treba biti samo poÅ¡ten i priznati Äinjenice.
Vjerujem kako bi jedna skupina uglednih, ideoloÅ¡ki neopterećenih povjesniÄara mogla izraditi, nazovimo, deklaraciju o ovom razdoblju hrvatske povijesti, koju bi usvojili Hrvatski sabor i sve važnije kulturne i znanstvene institucije, Äime bi bila zatvorena neugodna stranica iz proÅ¡losti, koja se svake godine iznova otvara u svibnju, lipnju i srpnju.
Dojam o silnim podvojenostima praktiÄki stvaraju i nameću uski krugovi politiÄara, povjesniÄara i novinara kojima je otvoren pristup u medijima, dok su u samom narodu, u toj takozvanoj Å¡utljivoj većini, podjele ove vrste odavno prevladane. Tamo ima viÅ¡e razuma i poÅ¡tenja nego u tim “viÅ¡im strukturamaâ€. Ta u naÅ¡im su selima nakon ratnih dogaÄ‘aja živjeli skupa ustaÅ¡e i partizani, nisu se meÄ‘usobno sotonizirali, ako doista nisu poÄinili konkretne zloÄine.
Napokon, njihova su se djeca našla rame uz rame u Domovinskom ratu.
Nema, rekosmo, apsolutno homogenih nacija. A hrvatska je nacija jedna od najhomogenijih, i to unatoÄ Äinjenici da je stoljećima bila razbijena i razdvojena raznim okupacijskim sustavima i kulturama. Ta se visoka homogenost oÄitovala u obrambenom ratu devedesetih, u trenucima velikih prirodnih nepogoda kakve su poplave ili požari, u pomoći oboljelima i ugroženim obiteljima, u navijanjima za sportskih susreta reprezentacija, itd.
Samo bi silne, nekontrolirane demografske promjene mogle tu homogenost razoriti. Na tome sustavno rade i određene utjecajne skupine i pojedinci kojima je sama ideja nacije i države mrska.
To vraćanje u prošlost nije bilo bez vraga. Više se o Drugom ratu, o fašistima i antifašistima, govorilo i pisalo nakon dvijetisućite godine nego do osamostaljenja države. Procijenjeno je, valjda, kako je upravo to tema na kojoj se mogu razbuktati strasti i narušiti sloga.
Ipak, unatoÄ svemu može se govoriti o visokom stupnju politiÄkog jedinstva koje se pokazalo i zadnjih mjeseci i, ako baÅ¡ hoćemo, upravo ovih dana.
Malo se tko u ovoj zemlji usuÄ‘uje naÄelno dovesti u pitanje Domovinski rat, njegov obrambeni karakter, njegovu presudnu važnost za nezavisnost i slobodu. To se ne usuÄ‘uju Äak ni oni koji u prvi plan rado stavljaju zloÄine ili agresiju na susjednu državu, s tendencijom presvlaÄenja spomenutog karaktera tamnim sjenkama.
Ako baÅ¡ hoćemo, pojava svastike na poljudskom travnjaku izazvala je opće i jednoduÅ¡no zgražanje i osudu. Razlike su se pojavile samo oko tumaÄenja tko bi to mogao napraviti i tko stoji iza toga. Gotovo svi politiÄki Äimbenici složno su reagirali na klevetniÄki govor srbijanskog ministra o kardinalu Stepincu.
Posve neoÄekivano stav o neodgovarajućoj obilježenosti imena dr. Franje TuÄ‘mana u glavnom gradu doÅ¡ao je posve neoÄekivano sa strane od koje se to nikako nije moglo oÄekivati, od Zorana Milaovića, Å¡efa SDP-a. Dobro, to može biti demagoÅ¡ki, predizborni trik, ali zaÅ¡to ne prihvatiti ispruženu ruku. Stavovi obvezuju, a ljudi se vežu za rijeÄi, ne za rogove kao neki drugi sisavci.
Referendumom se ogromna većina biraÄa izjasnila za definiciju braka kao zajednice raznospolnih osoba. U Saboru smo mogli pratiti niz rasprava o gospodarskim i socijalnim pitanjima, koje zaista vraćaju vjeru u mogućnost konsenzusa. Nitko nije ni pokuÅ¡ao minorizirati problem sve većeg iseljavanja, samo Å¡to se igrao ping-pong izmeÄ‘u dviju stranaka koje se smjenjuju na vlasti. Cijela se, barem oporba, zauzela za spaÅ¡avanje ImunoloÅ¡kog zavoda i drugih vitalnih gospodarskih subjekata, protivila se prodaji autocesta i netransparentnom iskoriÅ¡tavanju jadranskog podmorja.
Svi su za gradnju peljeÅ¡kog mosta, na pomolu je i sveopći konsenzus oko kompromitiranog arbitražnog postupka o razgraniÄenju sa Slovenijom, i sliÄno.
Svi su na rijeÄima protiv korupcije, samo Å¡to će opet mnogi stati u zaÅ¡titu “svog Äovjekaâ€. U stranaÄkom nadmetanju dogaÄ‘a se i odustajanje od vlastite pozicije, ako sluÄajno na isto doÄ‘e i konkurencija. Na podjelama predvodnici dobro žive. Svatko u svom toru i u svom stadu.
Josip Jović / Slobodna Dalmacija
