Rektor SveuÄiliÅ¡ta u Zagrebu dr. Damir Boras blago je Å¡okirao naciju svojim prijedlogom da se u osnovne Å¡kole uvede uÄenje ćirilice kao obvezan predmet. ViÅ¡e je puta naglasio kako je taj prijedlog izvan politiÄkog konteksta, tek pitanje poznavanja vlastite kulturne baÅ¡tine u koju spada i ćiriliÄno pismo. Prijedlog zvuÄi razumno i nevino. Ali, i naivno.
Je li, naime, danas joÅ¡ uvijek moguće govoriti o ćirilici u Hrvatskoj izvan politike? To je pitanje, objektivno, izrazito politiÄko, ma Å¡to mi o tome mislili i ma Å¡to mi željeli. Ranih osamdesetih skupina mladića u BriÅ¡niku pjevala je: “Duvno moje, ne volim te viÅ¡e, u tebi se ćirilicom piÅ¡e.”
Afera je odjeknula diljem Jugoslavije u kojoj se nametalo mehaniÄko bratstvo, a pjevaÄi su zavrÅ¡ili u zatvoru. I danas su u tom kraju u kojemu se krunio Tomislav natpisi na dva pisma, ali je onaj jedan redovito prekrižen. Tako je diljem Hercegovine. Ćirilica se s puno razloga doživljava kao simbol i sredstvo kulturnog imperijalizma, kojemu su temelje udarili Vuk Stefanović, Jovan Skerlić i Jovan Cvijić, s puno uvažavanja s ovih strana.
Najprije hrvatsko-srpsko pismo, pa hrvatsko-srpski jezik, pa hrvatsko-srpska država. Sjećanja su joÅ¡ i te kako živa i uvredljiva (sjeti se Vukovara), a budućnost joÅ¡ nije poÄela. I ne zna se kad će, u prvom redu zbog stalnog oživljavanja osvajaÄkih ambicija s one druge strane.
U samim Borasovim obrazloženjima, iako on naglaÅ¡ava izvanpolitiÄki kontekst, sadržani su, hotimice ili nehotice, politiÄki motivi. On, na primjer, kaže kako bi uÄenje ćirilice pridonijelo boljem dijalogu s nacionalnim manjinama, Äitaj srpskom, iako ni ona to pismo viÅ¡e ne koristi, te sa susjedima u Srbiji i Crnoj Gori.
>>Rektor Damir Boras i dalje za uvođenje ćirilice u osnovne škole
Makedoniju je zaboravio. Zaboravio je i ruski jezik koji odmah nakon engleskog i eventualno njemaÄkog, u trgovinskom, turistiÄkom i politiÄkom smislu dobiva na najvećoj upotrebnoj vrijednosti. U fokusu je, dakle, uvijek samo Srbija.
Nije, naravno, loÅ¡e poznavati ćirilicu kao i glagoljicu kao, dopuÅ¡tamo, dio kulturne baÅ¡tine i povijesti vlastitog naroda. Ali, zar je za to potreban poseban, obvezujući predmet? Ukupna jeziÄna baÅ¡tina, ukljuÄujući i naÅ¡e zanemarene dijalekte, mogla bi se, eventualno, uÄiti u sklopu hrvatskog jezika, i to kao fakultativni program.
Najzanimljivije je zaÅ¡to se baÅ¡ zagrebaÄki rektor, Hercegovac iz Vitine, starokatolik, rotarijanac i Älan Hrvatskog zmaja osjetio pozvanim pokrenuti ovaj prijedlog? Ta on je, zar ne, ipak zadužen za sveuÄiliÅ¡te, a ne za osnovne Å¡kole. Na ovoj se toÄki otvara pitanje je li prijedlog samo naivan i dobronamjeran, ili je rijeÄ o naruÄenoj i smiÅ¡ljenoj provokaciji, odnosno ispitivanju raspoloženja javnosti i politike u funkciji „regiona“, i to baÅ¡ u vrijeme formiranja nove vlade.
Da je pak rijeÄ o organiziranoj, a ne o sluÄajnoj inicijativi pokazuje odjek u medijima koji su inicijativi dali veliki prostor.
Josip Jović / Slobodna Dalmacija tropolje.info
