Ovo je priča o čovjeku koji je Dinamu donio prvenstva i kupove, a nikad nije dobio poziv za reprezentaciju!

Ako SnjeÅ¡ka Cerina upitate koja je bila njegova najbolja utakmica u životu, bez krzmanja će odgovoriti, ona u Zagrebu, u 3-0 pobjedi protiv Crvene zvezde. Dao je tada Cerin krasan gol, dao je Kranjčar dva, a Crvena zvezda koja je nakon pola sata već gubila s tri pogotka minusa nije ni pomiÅ¡ljala napasti, jer se bojala da će dobiti porciju, usput i zabranu povratka u Beograd. Tako je, da tada dobro igrao Dinamo. Uostalom, prvenstvo 1982. godine je odavno opjevano…

Bio je jedan od najvećih, nikad nije zaboravljen. Dinamo je u svojoj povijestimac masa koje su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bodrile i pratile Dinamo. Riječ je o Snješku Cerinu kojeg danas nema u nogometu,a bez kojeg ne može proći niti jedan razgovor starih Dinamovih navijača. Kako su lijepo grmjele stare maksimirske tribine   kad bi se skandiralo Snješku Cerinu…

I ta grmljavina je bila baš česta, jer Cerin je bio strijelac koji  nije imao milosti kad bi primio loptu u kaznenom prostoru. Naizgled nespretan bio je do bijesa spretan, zabijao je glavom, dodirom, udarcem, škaricama,  volejom, poluvolejom, driblingom. Ukratko, mogao je sve. A kad je došao u Dinamo iz Trnja  treneri su mislil da će taj mršavi mladić biti odličan za otpad. Otpad je skupina igrača pod geslom, TNT, ukratko bi to značilo –  trenira,  ne igra, trenira.  Za dobru atmosferu u klubu uvijek mora biti dosta TNT igrača…

No, Cerin je zabijao  i  u svlačionici, ne samo na treningu,  čim bi zaigrao uz plavom dresu odmah bi se našao  u šansi i postigo gol. Naravno, na takvog igrača se moralo računati. A i dalje je djelovao nespretan, a  bio je silno spretan.

Naposljetku, njegova statistika sve govori, baš sve. Za Dinamo je nastupio 474 puta i ukupno   postigao 295 pogodaka.

  U pričama Dinamovih navijača neizbježa je veljača 1982. godine,  taj prevrtljivi mjesec koji je zagrebačkim ljubiteljima nogometa najpostojaniji bio te čuvene godine. Naime, u veljači je u tadašnjem prvenstvu Jugoslavije od Dinama najprije stradala Crvena zvezda u Zagrebu, čak s 3-0, a sedam dana kasnije i Hajduk u Splitu, pobijedio je Dinamo pred punim Poljudom 2-1. Najbolji igrač tih dana bio je Snješko Cerin, naravno uz Mlinarića i Kranjčara, bile su to Dinamove igle koje su bušile sve od redom.

Ako Snješka Cerina upitate koja je bila njegova najbolja utakmica u životu, bez krzmanja će odgovoriti, ona u Zagrebu, u 3-0 pobjedi protiv Crvene zvezde.  Dao je tada Cerin krasan gol, dao je Kranjčar dva,  a Crvena zvezda koja je nakon pola sata već gubila s tri pogotka minusa nije ni pomišljala napasti, jer se bojala da će dobiti porciju, usput i zabranu povratka u Beograd. Tako je, da  tada dobro igrao Dinamo.  Uostalom, prvenstvo 1982. godine je odavno  opjevano, a mi ćemo se u sljedećim epizodama Sportskog muzeja  vremeplovu prisjećati pojedinačnih utakmica. Da duže traje taj lijep osjećaj zagrebačkog zanosa.

Snješko Cerin i tim danima voli pričati…

“Bila je to nezaboravna sezona. Sezona i utakmica sa Zvezdom, u Maksimiru, kad smo ih pregazili 3-0 i shvatili da možemo biti prvi! To mi je najdraža utakmica, onda se sve promijenilo i okrenulo, Zvezda je na jesen imala bodovnu prednost, ali mi smo marširali i tri kola prije kraja već osigurali naslov. To je bilo neponovljivo, bili smo prava škvadra, Ćiro je bio sjajan. Na treninge je dolazilo po nekoliko tisuća ljudi, na utakmicama nije bilo manje od 20.000 ljudi”.

 Uostalom, gola statistika sve kazuje o Snješku Cerinu. U  Dinamo je stigao 1976. godine iz NK Zagrebački plavi, a prije toga igrao je u Trnju. Debitirao je protiv Partizana u studenom 1976. godine. U klubu je proveo punih deset godina, a u tom razdoblju igrao je u 251 službenoj utakmici i pritom postigao 116 pogodaka.

S Dinamom je osvojio prvenstvo Jugoslavije  1982. godine kada je zabio 19 ligaških golova i bio najbolji strijelac lige. Kup maršala Tita osvojio je 1980. i 1983. godine. Unatoč svojoj sjajnoj karijeri i činjenici da je bio jedan od rijetkih igrača koji su ušli u klub igrača koji su dali preko 100 golova u Saveznoj ligi, jugoslavenski izbornici ga nikad nisu pozvali u reprezentaciju. Vjerovali ili ne, unatoč tako sjajnoj statistici nije odigrao niti jednu jedinu utakmicu za reprezentaciju tadašnje države. Ponavljamo, niti jednu!

A gdje je taj naš Snješko kojeg smo svi tako voljeli, tog dečeca s Trnja koji je bio najbolji strijelac tadašnje Jugoslavije, a zamislite nije odgigrao niti jednu utakmicu za reprezentaciju. Savršeno, zar ne?

„Čudno je, ali brinem se za starije osobe, imam starački dom. Mogu reći da sam zadovoljan. Volim se opustiti na ribičiji ili u šetnji sa psom.  Suprug ai ja smo sretni i to nam je dovoljno“; samozatajno će Cerin, „ubojica“ vratara i spasitelj starih osoba.

Pisac ovih redaka nedavno je  bio  u Beogradu gdje su ga stari pristaše Crvene zvezde upitali:

„A jeli bre, gde vam je onaj Sneško, Cerin, jelte? Kako je taj zabijao, eto nama na Marakani makazicama uvali golčinu. Taj mora da uči malu decu negde,  da zabijaju isto kao on“.

E moj druže nogometni beogradski. Cerin i takva poštena škvadra danas je daleko od nogometa. Nažalost!

Kad smo već kod tih „makazica“, po naški “škarica” postoje i fotografije tog čina. Nismo sigurni jesu li Pele ili Zico to mogli napraviti tako atraktivno, doista…

Danas Cerin živi u Privlaci kraj Zadra, gdje vodi umirovljenički dom, objašnjavao je zašto se odlučio na takav život..

 “Zapravo sam od  stresa pobjegao iz Zagreba! Imao sam problema sa srcem početkom 90-ih, bilo je to nekakvo predinfarktno stanje u vrijeme kad smo vodili kafić na Savici. I odlučili smo preseliti se na more, maknuti se od gužve i stresa. U Privlaci smo ljetovali i supruga je došla na ideju o otvaranju doma. Posao je uhodan”.

Niti je Cerin od onih tipova koji u životu nakon karijere ne bi ništa radili, niti je za svog boravka u Dinamu, jer nikad nije otišao u inozemstvo, zaradio naročit novac.

“Vjerujte mi, nisu se tada zarađivali veliki novci, mogao bih reći da sve štoo imam da sam zaradio  rukama, a ne nogama, zajedno sa suprugom! I nikad mi nije bilo žao što nisam napravio inozemni transfer, meni je bio važan samo Dinamo! Zbog toga što nisam otišao van nikad mi nije ni bilo žao. Znate kako se onda plaćalo? Naša premija za naslov bila je otprilike jednaka premiji današnjih Dinamovih igrača za jednu pobjedu! Takva su to bila vremena”.

I on živi od sjećanja, situaciju oko današnjeg Dinama ne razumije, jer teško se naviknuti na prazne tribine, kad je on igrao maksimirska betonska grdosija uvijek je bila dupkom puna. Priča za medije…

“Nije normalno da je Dinamo godinama prvak, da igra u Ligi prvaka i Europskoj ligi,  a da su navijači i uprava kluba u latentnom sukobu. To nije moj Dinamo, klub kakvog pamtim. Pa si često postavljam pitanje kakve sve to uopće ima svrhe, za koga se igra nogomet, ako ne za publiku i navijače?. Zato klub i  ne živi kako bi trebao živjeti, jer te simbioze nema, navijači takav Dinamo ne mogu doživjeti kao svoj, to je samo izlog u kojem “požrtvovni” gazda izlaže svoje “eksponate” kojima je cilj što prije napustiti Maksimir. S takvim se Dinamom gotovo nitko ne može identificirati, pa zato tribine i zjape prazne, a oni koji bi najžešće trebali za njega navijati zapravo su mu, paradoksalno i logično u isto vrijeme, najveći kritičari”.

Jednom je Ćiro Blažević uporedio Cerina s talijanskim kraljem strijelaca Pippom Inzaghijem. Uz dodatak:

“Inzaghi nikad nije dao gol škaricama”!