Je li Sveučilište u Mostaru „Studentsko Sveučilište“?

Stanje visokoškolskog obrazovanja u Bosni i Hercegovini ogledalo je države – mikro prikazano funkcionira, makro prikaz zabrinjava. Trendovi upućuju na konstantno praćenje potreba tržišta rada, brzu prilagodbu i suvremene studijske programe s mnoštvom teorijske i praktične nastave, te znanstvenih istraživanja, međutim to su veliki izazovi za visokoškolske institucije. Potrebno je „danas“ detektirati stručna znanja i kompetencije koje će biti potrebne tek za pet ili deset godina, koje trenutno uopće ne postoje. Uz redovite aktivnosti, to zahtijeva velike financijske napore, istraživanja i angažman.

Sveučilište u Mostaru jedina je javna visokoškolska ustanova koja nastavu izvodi na hrvatskom jeziku, i ima nastavni plan i program koji je akreditiran od više značajnih institucija koje su jamac priznavanja diploma u Europskoj uniji što završenim studentima otvara ogroman prostor za rad i stručni razvoj. Na međunarodnim ranking ljestvicama Times Higher Education, Wuri i QS rangirano je sa zavidnim rezultatima uz bok svjetskih sveučilišta. Ljestvica je podignuta visoko, je li ovakvo stanje održivo uz sve više financijskih poteškoća s kojima se Sveučilište u Mostaru susreće?

Kako se Sveučilište financira?

Medijski stupci puni su kritika prema Sveučilištu, puno je poluinformacija, ali pravo pitanje bi trebalo glasiti kako se Sveučilište u Mostaru uopće financira? Osnivački model financiranja Sveučilišta u Mostaru predviđa da obvezu financiranja snose osnivači, a to su: Hercegovačko neretvanska Županija, Srednjobosanska županija, Zapadno hercegovačka županija, Herceg bosanska i Posavska županija. Moto glasi kako je Sveučilište u Mostaru jedan od glavnih stupova opstanka i ostanka Hrvata u Bosni i Hercegovini. Međutim, financijski podatci za 2023. godinu ipak pokazuju kako glavnicu financija Sveučilište u Mostaru prihoduje od školarina i upisnina što SUM dovodi do opravdanosti tvrdnje kako se Sveučilište u Mostaru treba zvati „Studentsko Sveučilište“. Nije niti novost, niti vijest kako bi školarine trebale biti niže, ili ih uopće ne bi trebalo biti, ali kako izvesti takvu praksu budući bi se time ugrozio trenutni model rada Sveučilišta u Mostaru?

Odgovornost je na osnivačima koji kao da ne razumiju važnost Sveučilišta u Mostaru budući ne izvršavaju financijske obveze prema Sveučilištu koje su prema osnivačkim obvezama dužni ispunjavati i time omogućiti nesmetan kvalitetan rad Sveučilišta u Mostaru, skinuti financijski teret sa studenata i njihovih obitelji i unaprijediti status svih uposlenika Sveučilišta u Mostaru.

-Podatci za 2023. godinu govore kako na Sveučilištu iz Mostara radi približno 550 djelatnika, od kojih je nešto više od 40% iz Zapadno hercegovačke županije koja je u proračun Sveučilišta u Mostaru za 2023. godinu uplatila tek 364.999,00 KM, dok je Hercegovačko neretvanska županija uplatila 6.136.000,00 KM. Također broj studenata iz ZHŽ je značajan, i svi se oni većinom nakon završetka studija vrate u ZHŽ, zaposle, žive i doprinose toj Županiji. Navedenih 40% uposlenika Sveučilišta u Mostaru iz ZHŽ-a također novac troše većinom u ZHŽ-u. Pitanje je čemu takav odnos Zapadno hercegovačke županije prema Sveučilištu u Mostaru. Umjesto da budu strateški partneri i osnivači kao što u stvarnosti zakonski jesu, ponašaju se kao da je Sveučilište u Mostaru nebitno, i da je tek neka usputna proračunska stavka, navode iz mostarskog Sveučilišta.

Tijekom 2023. Srednjobosanska županija uplatila je 564.000,00 KM, Hercegbosanska županija 288.000,00 KM, Posavska županija 200.000,00 KM, zaključno kada se sve zbroji osnivači su uplatili tek nešto manje od 25% proračuna Sveučilišta u Mostaru. Ako je to tako Sveučilište u Mostaru izgleda nije potrebno jer se novac ne troši na nepotrebne proračunske stavke?

Stanje alarmantno?

Ukoliko Sveučilište u Mostaru ne bi postojalo bi li Hrvati išli studirati u Hrvatsku ili bi studije završavali u BiH na nekim drugim jezicima uz gorak okus u ustima i osjećaj nepravde? Koga bi krivili tada – i studenti, i roditelji, i poslodavci i svi drugi misleći Hrvati koji bi tugovali za mladima koji odlaze i ostaju negdje drugdje, ili za onima koji ostaju ovdje i zaboravljaju svoj jezik i identitet? Sveučilište u Mostaru je krivo ili su krivi oni koji su ga osnovali? Činjenice upućuju kako osnivači Sveučilišta u Mostaru moraju ozbiljno razmisliti kakvo Sveučilište žele, i žele li ga uopće? Problem financiranja Sveučilišta u Mostaru postaje sve veći, a rješenje je u opredjeljenju hrvatske politike u Bosni i Hercegovini treba li im Sveučilišta u Mostaru? Kako trenutnim stanjem pokazuju Sveučilište im ne treba, ili se ne želi djelovati dok ono koliko-toliko funkcionira. Kako god, stanje je alarmantno, trenutna strategija pokazuje sve više manjkavosti koje će itekako utjecati na budućnost Sveučilišta u Mostaru, na budućnost mladih. Ako oni nemaju mogućnosti kvalitetnog obrazovanja, niti gospodarstvo nema mogućnost kvalitetnog kadra, niti država ima mogućnost napretka, niti hrvati opstanka u Bosni i Hercegovini.

Jesu li svi akteri unutar ovog procesa “krivci”, i menadžment Sveučilišta i osnivači, jesu-dok se nebrojne činjenice zanemaruju. Nadalje – zaštita postojećeg stanja, nije strategija za budućnost. Zašto? Iz razloga što postojeće stanje nije motivirajuće niti za nastavnike Sveučilišta u Mostaru, niti za najbolje studente da ostanu na Sveučilištu, bave se znanošću, istraživanjima i odgajaju u najbolje profesore koji će nastaviti prenositi iskru i plamen znanja na nove generacije koje će tek doći. Sveučilište je trenutno u velikom deficitu s asistentima na brojnim studijskim programima, biološki sat je neumoljiv, nakon odlaska u mirovinu trenutnih profesora, tko ostaje? Zasigurno Sveučilište u Mostaru nije primamljiv poslodavac izvrsnim i najboljim studentima niti ima ikakav strateški, niti akcijski plan zadržavanja najboljih studenata koji bi se odgajali u najbolje profesore koji bi sutra učili generacije koje dolaze. Negdje je zapisano kako jedan nesposoban liječnik može imati tek par nesretnih ishoda liječenja, a jedan nesposoban nastavnik može ostaviti nesagledive negative trajne posljedice na društvo u cjelini.

Treba spomenuti i izvrsne profesore i sve djelatnike koji trenutno rade na Sveučilištu u Mostaru. Jesu li oni zaslužili poštovanje, društveni položaj ili financijski status kakav imaju njihovi kolege u Bosni i Hercegovini i ostatku svijeta? Prema javno dostupnim podatcima plaće profesora na javnim univerzitetima u Sarajevu, Zenici i Tuzli čak su i do tri puta veće nego profesorima na Sveučilištu u Mostaru. Posao sveučilišnog profesora iznimno je zahtijevan, počevši od konstantnog rada koji je uvjet za znanstveno-nastavna napredovanja, znanstveno-istraživačkog rada, rada na brojnim projektima i konferencijama, vlastita usavršavanja, pa sve do nastave izazovi su s kojima se susreću. Prirodno je da se osjećaju nezadovoljno kada svoje plaće usporede sa svojim kolegama u okruženju. Tko je kriv – oni okrivljuju svoga poslodavca – Sveučilište u Mostaru – a okrivljuje li Sveučilište u Mostaru svoje osnivače koji mogu pomoći, a ne žele?

Također je u široj javnosti rasprostranjen narativ kako Sveučilište u velikom omjeru financira Vlada Republike Hrvatske, međutim 99% tog novca potroši se na putne troškove i honorare profesora koji dolaze iz Republike Hrvatske i sufinanciranje poslijediplomskih studija asistenata Sveučilišta koji studiraju u RH. Na taj način veliki dio tog novca se vrati u Republiku Hrvatsku. Profesori iz RH su također utkani u temelj ovoga Sveučilišta i oni snažno doprinose kvaliteti studijskih programa, posao koji oni rade nemjerljivo doprinosi kvaliteti nastave koja se izvodi na Sveučilištu.

Došlo je vrijeme da se Sveučilištem u Mostaru pozabave svi, počevši od politike, osnivača, studenata, profesora, roditelja, poslodavaca i gospodarstvenika, šire javnosti – jer sviju nas se tiče! Umjesto kritika, potrebno je sagledati širu sliku, što su uzroci? Želimo li da Sveučilište u Mostaru funkcionira, da ima najbolje nastavnike i zadovoljne studente koji ne plaćaju školarine potrebno je da osnivači preuzmu svoje obveze financiranja Sveučilišta u Mostaru u potpunosti kako su to zakonski i obvezni – druge mogućnosti nema!/HMS/