Magazin
Janja Previšić”NEBO NAD PRISOJEM,SINE MOJ i TEBI MEĐ’ZVJEZDAMA”
NEBO NAD PRISOJEM
Čatrnja,kuća,pojata
ah’ ta nostalgija
gazim po cesti
gledam u nebo
kao da su zvijezde
ostale bez sjaja.
I lijevo i desno
moje selo spava.
Stali su satovi,
nestala su stada
stala je buka
ugasila se vatra.
Sve je stalo.
Samo prazne ulice
sa sjenama vaših stopala.
U daljini djetinjstvo
osmjehom me budi.
Hodam pored kuće,
svjetiljka davno
ugasila svoj sjaj
U peći ni vatra više ne bruji
Zaledio se i srebrni pepeo
U tami tapkamo peć i ja.
Ko bosi prosjak stojim
krv njedra steže
Nad Prisojem u mraku
kao da sjaje vaše oči
Prisoje moje,
prestale su davno šetnje tvoje.
Od ljepote ostala je samo sijena
Stari orah prkosi vremenu
Zašto mu krošnja podrhtava
kad sve tu,pa i vjetar spava
Nebo tiho progovara
I zima i ljeto sve će tu proći
Jednom ćeš se vratit
ubrati mirisni cvijet
tu
u tvome Prisoju
SINE MOJ
Studena zima
mjesec studeni
olujni vjetrovi
nebom studene glase donijeli
snovi istinom pretočeni
I kiše pijane pljuštale nemilo
cvjetne livade,ptica poj
sve…baš sve stalo u danu tom
crnilom oblak tamu nanio
život nam srušio,
svijeća sunca ugasila sjaj
Razigran dječak mal
java il’san
postao svoj
ostao samo moj
pogled djeteta,osmijeha žar
ljubav se pretakala
iz dana u dan
Bol si ljubio
sa njom se družio
makadam putem hodio
osmjeh prijatelj bio
prođe kroz život sve
naviru sjećanja kroz dane te
Brzaci rijeke život ti prate
lađu usidrio,
bure života utišao
uzdanico srca moga
uzdanico oca svoga
buran život imao
mjesec jastuk ti bio
kristalnom rosom umivao
i ptice nebeske plesale bal
na putu tvom procvala ruža
latice ko vino zastiru lice
osmijehom je zalijevaj
poljupcima darivaj
rijeku života zapljuskuje val
na putu tvom neka sunce nikad
ne izgubi sjaj.
Sine moj
autor:Janja 
TEBI
MEĐ’ZVJEZDAMA
O, ti noći tiha i tamna
preplavljena zvijezdama modrim
sami ti i ja
Pogled u zvijezdu
sjećanje je na tebe
Suze se nižu
ko čemerni biseri niz obraze.
zvijezde i mjesec u zagrljaju
riječi tvoje darivaju
život bijah lijep
od zvijezda i jutarnje rose ljepši
Bili smo sretni
pogleda dugih.
blagost pogleda
srce moje osjeća
Hrlim tebi i tvom zagrljaju
moje noći ispunjava tuga
život je bio ko divan san
nestankom tvojim
čemerom ispunjen svaki dan
planove naše na kraju svega
olujni val proguta
Srest ćemo se gore na raskrižju,
srest ćemo se međ’zvijezdama.
Kad naše sutonsko dođe večer
Čekaj me…
…u zagrljaj ću tebi doći.
Recenzija rukopisa zbirke pjesama Janje Previšić: Tebi među zvijezdama
Rukopis zbirke pjesama Tebi među zvijezdama sastoji se od pedeset pjesama raspoređenih u četiri ciklusa: „Zbog tebe se stih rodio“, „Ispod krošnje jablana“, „Slavuja poj“ i „Samo prazne ulice“. Opsegom najveći, a ujedno i „nosivi“ ciklus je prvi „Zbog tebe se stih rodio“ u kojem autorica „prebire“ po svojoj nutrini i prošlosti. Kada bi se ove pjesme (sud vrijedi za sve pjesme u knjizi, ne samo za pjesme ovoga ciklusa) svodilo pod zajednički nazivnik on bi bio – iskrena ispovjednost. “ Iskrena ispovijest” dakle
posjeduju tajnu stihova koja je prvi preduvjet da bi se netko uopće zainteresirao za čitanje. Osobni životni gubitak je doveo do osobnoga krika kroz pjesmu („slabašnu djecu radost rađa“, pjevao je Cesarić), te se kroz pjesme isprepleću dani radosti s danima žalosti, ali nikada previše osobno (iako su svi motivi duboko osobni i duboko proživljeni) i nikada (što je za pohvalu) stihovi ne prelaze u patetiku što je uvijek nazočna opasnost kada se piše o osobnim stvarima. Vrijedan je pozornosti i raspored pjesama u ovom ciklusu (vjerujem da nije slučajan): ciklus otvara pjesma „Dvadeset šest“, što je, pretpostaviti je, broj godina od nenadoknadivoga gubitka koji je nakon dvadeset šest godina eruptirao pjesmama, a zatvara ga pjesma „Samoća“…
U drugom ciklusu naslovljenom „Ispod krošnje jablana“ ispisani su stihovi posvećeni bližnjima – sinu, kćeri i majci, a jedna je pjesma, „Djeva ispod jablana“, ispjevana po uzoru na narodno usmeno stvaralaštvo – što nikako nije nedostatak, nego, naprotiv dobitak ove zbirke, pogotovo što ista govori o dvije ljubavi- gubitku oca s jedne strane i dobitku životnog suputnika s druge strane i to u veoma ranoj životnoj dobi, pa djeva ispod jablana odražava upravo snagu mlade žene.
U trećem ciklusu, „Slavuja poj“, su samo dvije pjesme u kojima autorica ispisuje svoje nutarnje pouzdanje u Božju providnost prikazanu kroz doživljaje odlaska u crkvu u ranom djetinjstvu i danas.
U četvrtom ciklusu, „Samo prazne ulice“, je šest pjesama koje bismo mogli nazvati zavičajnom tematikom. U njima autorica pjeva o bliskim i dragim mjestima iz svoje prošlosti i sadašnjosti, na način koji će biti zanimljiv i čitateljima otkrivajući u predjelima slike i misli koje nagone na daljnje razmišljanje.
Krećući se kroz motivski svijet ovih pjesama sama od sebe se nameće misao na proustovsku „potragu za izgubljenim vremenom“. U što god autorica pogleda to izazove neko sjećanje na zajednički provedene dane i postaje motiv za pjesmu, motiv koji je obrađen na takav način da svojom autorskom osobnošću ne odbija od čitanja nego je poopćen, tako da se čitatelj može „pronaći“ u njem ili samo uživati u čitanju poezije.
Iako je ovo prva zbirka pjesama Janje Previšić ona ne boluje od „dječjih“ i početničkih bolesti, nego se radi o zreloj poeziji koja će zasigurno pronaći svoje čitateljstvo koje će znati otkriti svijet zatvoren u ovim pjesmama i uživati u njihovoj ljepoti. Stoga ovaj rukopis preporučujem nakladniku za objavljivanje.
autor:Janja 
