Janja Previšić”NEBO NAD PRISOJEM,SINE MOJ i TEBI MEĐ’ZVJEZDAMA”

NEBO NAD PRISOJEM

Čatrnja,kuća,pojata
ah’ ta nostalgija
gazim po cesti
gledam u nebo
kao  da su zvijezde
ostale bez sjaja.
I lijevo i desno
moje selo spava.
Stali su satovi,
nestala su stada
stala je buka
ugasila se vatra.
Sve je stalo.
Samo prazne ulice
sa sjenama vaših stopala.
U daljini djetinjstvo
osmjehom me budi.
Hodam pored kuće,
svjetiljka  davno
ugasila  svoj sjaj
U peći ni vatra više ne bruji
Zaledio se i srebrni pepeo
U tami tapkamo  peć i ja.
Ko bosi prosjak stojim
krv  njedra  steže
Nad  Prisojem u mraku
kao da sjaje vaše oči
Prisoje  moje,
prestale su davno šetnje tvoje.
Od ljepote ostala je samo sijena
Stari orah prkosi  vremenu
Zašto mu  krošnja podrhtava
kad sve tu,pa i vjetar spava

Nebo  tiho progovara
I zima i ljeto sve će tu proći
Jednom ćeš se vratit  
ubrati mirisni cvijet
             tu
u tvome Prisoju
    autor:Janja

SINE MOJ

Studena zima
mjesec studeni
olujni vjetrovi
nebom studene glase donijeli
snovi  istinom pretočeni

I kiše pijane pljuštale nemilo
cvjetne livade,ptica poj
sve…baš sve stalo u danu tom
crnilom oblak tamu nanio
život nam srušio,
svijeća sunca  ugasila sjaj

Razigran dječak mal
java il’san
postao svoj
ostao samo moj
pogled  djeteta,osmijeha  žar
ljubav  se pretakala
iz dana u dan

Bol si ljubio
sa njom se družio
makadam putem hodio
osmjeh prijatelj bio
prođe kroz život sve
naviru sjećanja kroz dane te

Brzaci rijeke život ti prate
lađu usidrio,
bure života utišao
uzdanico srca moga
uzdanico oca svoga
buran život imao

mjesec  jastuk ti bio
kristalnom rosom umivao
i ptice nebeske  plesale bal

na putu tvom procvala ruža
latice ko vino zastiru  lice
osmijehom  je zalijevaj
poljupcima  darivaj
rijeku života  zapljuskuje val
na  putu tvom neka  sunce nikad
ne izgubi sjaj.

Sine moj

       autor:Janja
  

TEBI

MEĐ’ZVJEZDAMA

O, ti noći  tiha i tamna
preplavljena  zvijezdama modrim
 sami  ti i ja
Pogled u zvijezdu
sjećanje je na tebe
Suze se nižu
ko čemerni  biseri niz obraze.
zvijezde  i mjesec u zagrljaju
riječi  tvoje darivaju

život  bijah lijep
od  zvijezda i jutarnje rose ljepši
Bili smo sretni
pogleda dugih.

blagost   pogleda
srce moje osjeća
Hrlim tebi i tvom zagrljaju
moje  noći ispunjava  tuga

 život je bio  ko divan san
nestankom tvojim
čemerom  ispunjen svaki  dan
planove naše  na kraju svega
olujni  val proguta

Srest  ćemo se gore na raskrižju,
srest  ćemo se  međ’zvijezdama.
Kad naše sutonsko dođe večer
Čekaj me…
…u zagrljaj ću tebi doći.

Recenzija rukopisa zbirke pjesama Janje Previšić: Tebi među zvijezdama

Rukopis zbirke pjesama Tebi među zvijezdama sastoji se od pedeset pjesama raspoređenih u četiri ciklusa: „Zbog tebe se stih rodio“, „Ispod krošnje jablana“, „Slavuja poj“ i „Samo prazne ulice“. Opsegom najveći, a ujedno i „nosivi“ ciklus je prvi „Zbog tebe se stih rodio“ u kojem autorica „prebire“ po svojoj nutrini i prošlosti. Kada bi se ove pjesme (sud vrijedi za sve pjesme u knjizi, ne samo za pjesme ovoga ciklusa) svodilo pod zajednički nazivnik on bi bio – iskrena ispovjednost. “ Iskrena ispovijest”   dakle

posjeduju tajnu stihova koja je prvi preduvjet da bi se netko uopće zainteresirao za čitanje. Osobni životni gubitak je doveo do osobnoga krika kroz pjesmu („slabašnu djecu radost rađa“, pjevao je Cesarić), te se kroz pjesme isprepleću dani radosti s danima žalosti, ali nikada previše osobno (iako su svi motivi duboko osobni i duboko proživljeni) i nikada (što je za pohvalu) stihovi ne prelaze u patetiku što je uvijek nazočna opasnost kada se piše o osobnim stvarima. Vrijedan je pozornosti i raspored pjesama u ovom ciklusu (vjerujem da nije slučajan): ciklus otvara pjesma „Dvadeset šest“, što je, pretpostaviti je, broj godina od nenadoknadivoga gubitka koji je nakon dvadeset šest godina eruptirao pjesmama, a zatvara ga pjesma „Samoća“…

U drugom ciklusu naslovljenom „Ispod krošnje jablana“ ispisani su stihovi posvećeni bližnjima – sinu, kćeri i majci, a jedna je pjesma, „Djeva ispod jablana“, ispjevana po uzoru na narodno usmeno stvaralaštvo – što nikako nije nedostatak, nego, naprotiv dobitak ove zbirke, pogotovo što ista govori o dvije ljubavi- gubitku oca s jedne strane i dobitku životnog suputnika s druge strane i to u veoma ranoj životnoj dobi, pa djeva ispod jablana odražava upravo snagu mlade žene.

U trećem ciklusu, „Slavuja poj“, su samo dvije pjesme u kojima autorica ispisuje svoje nutarnje pouzdanje u Božju providnost prikazanu kroz doživljaje odlaska u crkvu u ranom djetinjstvu i danas.

U četvrtom ciklusu, „Samo prazne ulice“, je šest pjesama koje bismo mogli nazvati zavičajnom tematikom. U njima autorica pjeva o bliskim i dragim mjestima iz svoje prošlosti i sadašnjosti, na način koji će biti zanimljiv i čitateljima otkrivajući u predjelima slike i misli koje nagone na daljnje razmišljanje.

Krećući se kroz motivski svijet ovih pjesama sama od sebe se nameće misao na proustovsku „potragu za izgubljenim vremenom“. U što god autorica pogleda to izazove neko sjećanje na zajednički provedene dane i postaje motiv za pjesmu, motiv koji je obrađen na takav način da svojom autorskom osobnošću ne odbija od čitanja nego je poopćen, tako da se čitatelj može „pronaći“ u njem ili samo uživati u čitanju poezije.

Iako je ovo prva zbirka pjesama Janje Previšić ona ne boluje od „dječjih“ i početničkih bolesti, nego se radi o zreloj poeziji koja će zasigurno pronaći svoje čitateljstvo koje će znati otkriti svijet zatvoren u ovim pjesmama i uživati u njihovoj ljepoti. Stoga ovaj rukopis preporučujem nakladniku za objavljivanje.

                                                                autor:Janja