Scena
Janja Previšić “NEKO ČUDNO VRIJEME”
NEKO ČUDNO
VRIJEME
Čudno je ovo neko vrijeme prozbori gospar i prođe pored mene.
Na licu maskica
na rukama rukavica.
Htjedo ga pitati,
jel’ tako moramo svi imati.
Korak je ubrzao,da se nebi sa nekim susreo.
Zastala sam minut, dva,krenula bi naprijed al’ mi korona ne dozvoljava.
Strahu je temelj stavila.
Grad moj uspavala i sjaj mu ugasila.
Prazne ulice sa par prolaznika.
Koračam korak naprijed a natrag dva
virusa zlo kao da prkosno vlada.
U daljini ružičasti odsjaj sunce mi dariva.
Priđem bliže u razmaku metar, dva,
maska mu lice prekriva,bore osmjeh izdale.
Tiho mi prozbori,
ja sam na prvoj crti obrane
Ostani doma, to je naj bolje.
Tišina me ohrabri,
zagrli me rukom naj nježnije kao da mi šapće …
Ne kloni!
Udahni miris proljeća ,zelenila i procvalog cvijeća.
Vrata crkve zatvorena.
Na oltaru dva tri svećenika,Blagoslov nam žele dati s pukom svojim duhom se povezati.
Puste klupe,sve je prazno,korona sve usporila.
Nikog nema,glas života zanijemila.
autor : Janja Previšić
