Izlaskom iz pregovora Karamarko je spasio HDZ, a moguće i hrvatsku državnost

Autor: Marko Ljubić

Ne znati to i ne cijeniti ograničenja s kojima je Hrvatska danas suočena, ne cijeniti snagu antihrvatskih silnica i njihovih nositelja, pa na temelju toga nužno vrednovati svaki potez nacionalnih politika, ne bi bilo pošteno. A bilo bi i glupo, otprilike kao jaukanje trenera Dinama da mu nije lako osvojiti prvenstvo jer nema Messija. Imaš Antolića, trener si i – pobjedi. To je bit svega.

Karamarko je odustajući od zajedničke vlade s Milanovićevom koalicijom, jer o tome se radilo, a ne o zahtjevima Mosta ili nekakvim ucjenama, pokazao da nije bar trenutno spreman uništiti stranku. Njegov politički potez, koji će vrlo vjerojatno većinu članstva, a pogotovo nacionalno svjesnih ljudi, bez obzira koliko su bili zadovoljni s Karamarkom, jako rastužiti ili čak deprimirati projekcijom slika Pusićke i sličnih političkih kreatura na državnim pozicijama, mogao bi značiti povratak HDZ-a svojim korijenima.

Mogao bi.

Nadam se samo da Karamarko može podnijeti dobru vlastitu odluku, da njegovo povjerenje u narod i u sebe samoga nije na nuli, pa da neće inzistirati kao danas, da ga je Milanović prevario. To je već sindrom žrtve, što u političkoj borbi najčešće dobije konotacije slabića, a i to ga je stajalo glave na izborima.

Kako god mediji gotovo potpuno naklonjeni ljevičarskoj koaliciji budu tumačili rasplet događaja, pod uvjetom da se formira zajednička vlada Hrvatska raste i Mosta, s gomilom sukoalicijskih prirepaka, neke činjenice neće moći krivortvoriti ili drugačije tumačiti, a da ne ispadnu ono što i jesu oduvijek – razglas.

Karamarko je mirno prihvatio mogućnost da neće biti predsjednik vlade, suočen s eventualnom nacionalnom krizom, iako je imao najviše realnoga prava na to. Milanović je podivljao na tu mogućnost, njegova stranka i svi koalicijski partneri su ga čak i u divljaštvu podržali, natječući se s njim u uvredama i klasičnom govoru mržnje prema svakome tko nije – oni.

Karamarko je tu pokazao da mu državna funkcija nije važnija od nacionalnoga interesa, a Milanović da polazi od toga da postoji samo njegov osobni interes, što je automatski vrhunski politički interes.

Milanović je pokazao posve suprotno.

Iako je Milanović nakon toga, suočen s činjenicom da definitivno ostaje u opoziciji ako ne promjeni svoj zahtjev i stav o mandataru, prihvatio rješenje da netko drugi bude mandatar, taj potez nikada u realnim okvirima i pri realnim ocjenama neće imati težinu Karamarkovog.

Niti još uvijek do eventualnoga glasovanja u Saboru, netko može jamčiti da Milanović istinski stoji iza toga.

Svatko tko je čitao javno objavljene razloge Mosta, zna da Karamarko nije zbog toga odustao. Odustao je zbog svijesti da je koalicija sa SDP-om, HNS-om i suputnicima smrt hrvatske državnosti, ali i definitivno uništenje HDZ-a kao državotvorne stranke. Čak i da to nisu stvarni razlozi, ili bar najvažniji, nemoguće je osporiti takvu percpeciju, a proizvodnja dobre percepcije je – dobra politika.

Karamarko ovim potezom nije ni blizu tome da se to tumači kao siguran pravac povratku suverenističkoj državotvornoj politici Franje Tuđmana, ali je znakovit korak u tom pravcu.

A to svaki Hrvat bez obzira kakav mu je odnos prema HDZ-u, Karamarku, njegovim kompanjonima i vrlo dvojbenom stranačkom rukovodstvu, isključivo zbog dvije stvari treba pozdraviti.

Prvo, Karamarko je sačuvao ovakvim potezom nadu da u HDZ-u još uvijek ima snage i senzibilnosti za državotvornu političku baštinu stranke, za nužne promjene u svim elementima stranke i stranačke politike, te poslao snažnu poruku svome članstvu, ali i hrvatskom narodu da ničiji osobni interes nije svetinja ili ispred – nacionalnog.

Drugo, s obzirom na realno stanje političkih prilika u zemlji, na stvarnost utjecaja na ključna društvena uporišta moći, nije realno bar u dogledno vrijeme očekivati ozbiljnu alternativu HDZ-u kao predvodniku nacionalne Hrvatske.

Ne znati to i ne cijeniti ograničenja s kojima je Hrvatska danas suočena, ne cijeniti snagu antihrvatskih silnica i njihovih nositelja, pa na temelju toga nužno vrednovati svaki potez nacionalnih politika, ne bi bilo pošteno. A bilo bi i glupo, otprilike kao jaukanje trenera Dinama da mu nije lako osvojiti prvenstvo jer nema Messija. Imaš Antolića, trener si i – pobjedi. To je bit svega.

Ovakav postupak Karamarka mogao bi značiti i da je svjestan teških predizbornih pogrešaka.

A, s druge strane, ako ovaj potez bude, samo reakcija na saznanje da je Most pukao i da slijedi tijekom dva tri dana navodnih razgovora podjela, pri čemu HDZ ostaje izvan vlasti, a SDP formira vladu, to nije loš potez, ali nije nikakva garancija da HDZ računa na bilo što drugo izvan isključivo svoga stranačkoga interesa.

U tom slučaju, to bi bio prinuđen potez. To nije nimalo isključeno, jer bi u tom slučaju HDZ ostao i bez vlasti i bez obraza. Jednostavno, vrhunsko pravilo je, ako ćeš biti izbačen, idi prije toga sam, jer tada sam tumačiš razloge. A izbačenoga, suparnik tjera svojim razlozima.

Dakle, čak i ako je to stvarni razlog napuštanja pregovora, pametan je politički potez, iako ne bi bio nužno jamstvo da se HDZ vraća državotvornoj političkoj baštini.

Bilo bi mudro sa strane HDZ-a ne ulaziti u obračune s Mostom generalno, jer od prvoga dana je jasno da to nije jedinstvena politička platforma, pa „pucajući“ u nekoga tko je eventualno zalsužio, lako čovjek može pogoditi onoga tko može prije svega hrvatskome narodu biti koristan.

Vrhunska državotvorna politika je i ona, pogotovo ona, koja je čak i kad joj stranački to nije u izravnom interesu, zna poduprijeti suparnika u funkciji zaštite ili afirmacije nacionalnih interesa.

Za Most nikako ne može biti isključena nužnost i opravdanost potpore, na temelju razumnih saznanja o njima do sada, dakle na istom principu na temelju kojega se ne može držati opravdanom bilo kakva potpora Milanoviću i Pusić.

Pogotovo ne bi bilo ni mudro, ni pošteno, razapinjati Petrova zbog eventualne i izgledne koalicije s Milanovićem.

Ako Petrov nije mogao spriječiti raspad Mosta te u tom slučaju formiranje Milanovićeve vlade, daleko je bolje zbog kontrole štete koju će Milanović, Pusić i Pupovac sasvim sigurno pokušati uraditi tijekom eventulanoga mandata, imati Petrova, Lovrinovića, Kovačića ili Podolnjaka u takvoj vladi.

HDZ će i u tom slučaju testirati koliko je Karamarkov jučerašnji potez naznaka povratka državotvornoj nacionalnoj politici, a koliko isključivo spašavanje interesa aktualnog stranačkoga vrha.