Slijedi potpuna paraliza hrvatske kao suverene i nacionalne države

Vlada RH, umjesto da čini što i drugi, radije preparira naivnu hrvatsku javnost za mirno prihvaćanje onoga što slijedi.

Hrvatske vlasti igraju posljednji izdajnički ples po diktatu EU-moćnika, koji će po Hrvatsku imati goleme negativne posljedice. One, obilato koristeći režimske medije i razno-razne liberalne građanske udruge, hine humanost i solidarnost, te se lažno prikazuju zaštitnicima hrvatske države kroz nepotrebno svađanje sa svim susjedima, optužujući ih cinično za „metode iz Drugog svjetskog rata“, iako ovi jedino žele zaštiti svoje države od namjerno pokrenutog stihijskog prodora milijuna ljudi koji im uskoro dolaze pred vrata i za čiju kalvariju sami nisu ni najmanje krivi.

Vlada RH, umjesto da čini što i drugi, radije preparira naivnu hrvatsku javnost za mirno prihvaćanje onoga što slijedi. A slijedi potpuna paraliza hrvatske kao suverene i nacionalne države i njezino pretvaranje u golemi izbjeglički logor po zamisli čelnika EU, u koji će se onda kao pomoć slijevati određena financijsko-materijalna sredstva iz njezinih fondova, dok se u Bruxellesu konačno ne usuglase stavovi, što i kako s postojećim, i milijunima drugih emigranata koji se upravo kreću prema europskom kopnu.

Nepostojanje ranije europske strategije za prevenciju tj. sprječavanje, a ne liječenje goleme infekcije koja sada prijeti Europi nesagledivim posljedicama, a za koju se davno znalo i za koju se EU već nekoliko godina „pripremala“ (vidimo kako), u stvarnosti ukazuje samo na to kako se radi o projektu razrađenom na puno višim razinama i o kojima europska javnost ne smije previše znati. Ali nećemo ovom prilikom ići tako daleko već se spustimo na formalnu političku razinu funkcioniranja EU.

Usuglašavanje stavova čelnika država članica Unije o izbjegličkoj krizi može trajati mjesecima pa i godinama, a u međuvremenu će se donositi samo određene tehničke odluke, kako bi se održavao minimalni privid o tome kako EU još uvijek funkcionira na stabilnim temeljima. Međutim, te odluke neće imati suštinskih utjecaja na zbivanja na terenu, a glavne operativne odluke neće biti donešene možda i nikada, i to u prvom redu zbog odlučnosti sve većeg broja zemalja da samostalno odlučuju o zaštiti vlastitih državnih interesa, ne želeći ih prepustiti birokratskim odlukama briselskih čelnika.

Upravo se u tom posljednjem i ogleda cjelokupna tragedija današnje Hrvatske, koja proizlazi isključivo iz odsustva bilo kakve državničke i racionalne politike i koja se radije komotno, slijepo i poslušno oslanja na diktate iz Bruxellessa, bez preuzimanja vlastite odgovornosti za zaštitu države koju vode. I to, bez obzira što je već i djeci u školi razvidno kako EU nema strategiju za rješavanje ove krize na za sve članice zadovoljavajući način.

Međutim, treba biti iskren (jer je vrijeme za „mrmljanje u bradu“ i demagoški populizam završilo) i reći, kako u Hrvatskoj danas nema relevantne političke snage koja bi odlučnom akcijom zatražila zaustavljanje rasprodaje hrvatskog državnog suvereniteta te pokrenula i pozvala narod (stojeći ispred njega, a ne skrivajući se iza njegovih leđa, čekajući što će se iz svega izroditi te, eventualno, na kraju pobrati lovorike) na demokratski dozvoljene oblike borbe protiv ovog dugoročno neodrživog stanja koje provociraju trenutačne vlasti.

Predsjednica države, govoreći jučer o potrebi državnog i političkog jedinstva, ne vidi kako to jedinstvo (inače vrlo poželjno, ne samo u kriznim stanjima) s trenutačnim vlastima znači jedino hrvatsku propast. Predsjednicu, začudo, ne zabrinjava niti Milanovićevo verbalno poigravanje s njezinom Ustavom definiranom ulogom, pričemu on sve operativne zadaće u rješavanju izbjegličke krize stavlja pod okrilje Vlade, a svi ostali u državnom sustavu su, prema poznatom Mesićevom „teoremu“, samo fikus tj. dekoracija. A Milanovićevi planovi šuplji su poput sira s rupama: plan „A“ propao je za svega jedan dan zbog čega nam se Europa smije; plan „B“ trajat će onoliko koliko dozvole Mađari i Slovenci otvarajući koridore, a što zapravo znači da za koji dan, možda i sat, slijedi i Milanovićev plan“C“. Za sve nas bi bilo najbolje kada bi taj plan uključivao i Milanovićevo priznavanje poraza i nemoći za nošenje s ovim problemom

Glavni analitičari i savjetnici nemaju hrabrosti javno reći što se u stvarnosti događa

Odsustvo dugoročne državne i nacionalne strategije koju Hrvatska nikada nije usvojila zbog javnosti nedokučivih razloga (a u stvarnosti zbog zapovjedi iz svjetskih središta moći koje si ostavljaju slobodu modificiranja mozaika Jugoistočne Europe sukladno svojim interesima, već prema potrebi tj. razvoju ukupnih geopolitičkih procesa), ne znači da se analitičke službe nisu u stanju baviti svojim poslom i to na potpuno profesionalan način. One vjerojatno to i čine ali glavni savjetnici hrvatske vlasti nemaju dovoljno profesionalne hrabrosti javno govoriti o tome koji su stvarni uzroci problema, kao i o tome, što se u svezi toga dogovara u analitičkim krugovima EU i SAD-a, koji sigurno ne spavaju već razrađuju operatvne planove za njihovu kasniju političku provedbu na terenu.

Ponešto od tih planova može, ukoliko ima volje i znanja, doći i do hrvatskih analitičara, kao što dolazi i do onih u drugim zemljama članicama EU. A do tih zemalja dolaze saznanja koja ukazuju kako se od Njemačke nastoji stvoriti veliki sabirni logor, nakon čega bi se zakonskim rješenjima od strane čelnika EU te izbjeglice raspodjelile diljem zemalja članica Unije. Ako ne bude išlo kvotama, čemu se mnogi opiru, onda zakonom o slobodnoj migraciji unutar Unije, o čemu je i dogovorano na sastanku Eurokomisije 14. rujna. One zemlje koje bi se opirale takvim rješenjema, jednostavno bi bile ucjenjene „zavrtanjem“ financijskih „ventila“ različitih EU fondova koje trenutačno obilato koriste.

Međutim, ne ide sve prema planu. Pojedine velike i „stare“ članice EU svjesne su, kako liberalizacija protoka izbjeglica unutar EU ne znači i njihovu pravednu raspodjelu jer logika stvari ukazuje kako će se rjetko koji emigrant dragovoljno odlučiti na odlazak u, primjerice, Rumunjsku ili Bugarsku. Oni će radije, ukoliko ne budu mogli ostati u Njemačkoj, birati druge razvijene zemlje Unije s njezinog Zapada i Sjevera.

Osim toga, glavnom planu EU smetaju i pojedine države koje samostalno donose odluke o zatvaranju i zaštiti vlastitih granica, poput Velike Britanije, Mađarske, ali nedavno i Austrije i Njemačke na njezinim južnim granicama, o čemu se u Hrvatskoj, iz Vladi dobro znanih razloga ne govori. Zato je Bruxellessu postalo jasno kako je nužna „privremena“ modifikacija postojećeg plana i stvaranje „privremenog“ (čitaj-dugoročnog) sabirnog centra u blizini šengenske zone koji bi se nakon dogovora unutar EU raspustio, a izbjeglice raspodjelile po čitavoj Uniji.

Posve je „logično“ da je izbor za takav golemi logor pao na Hrvatsku (a ne, recimo, na Srbiju koja nije članica EU ali je također mogla činiti ovo što se od nas traži, dobivajući zauzvrat financijsku potporu, ili još prije jedna Grčka kao članica EU i td.).

Dugotrajni logor za ostvarivanje geostrateških planova glavnih svjetskih geopolitičkih kuhara iz Washingtona, o unosu milijuna emigranata kao destabilizirajućeg čimbenika u EU radi njegove kasnije manipulacije u političke, vojne i gospodarske svrhe, ne žele biti ni Grčka ni Italija. Grčka se, pritom, ispod diplomatskog stola poziva na činjenicu o izostanku europske solidarnosti kada se nedavno radilo o rješavanju njezine dužničke krize, pričemu su se tada, umjesto načela solidarnosti, ustrajavalo na čvrstim financijskim i bankovnim načelima. Grci zato ne vide razloga za vlastitu solidarnost s Njemačkom i drugim državama eurozone u sadašnjoj izbjegličkoj krizi, nego izbjeglice radije kanaliziraju prema sjeveru, pritom sami ne imajući prevelikih problema izuzev osiguranja transportnih koridora i sredstava za prijevoz izbjeglica (iako i to košta ali kud i kamo manje od njihovog dugotrajnog razmještanja u vlastitoj zemlji). Makedonija je u tome svemu sasvim irelevantna zbog svoje nemoći, a Srbija ulazi u dio čitave ove „igre“ također neznatno okrznuta, opirući se pritom snažno na Zapadna nastojanja za njezino izvlačenje iz ruske zone utjecaja. Srbija na tome već dugo vremena vješto manipulira a tako će biti i dalje, o čemu hrvatske vlasti nikako ne vode dovoljno računa.

O svim ovim i još mnoštvu drugih okolnosti iz hrvatskog okružja, vladini savjetnici i analitičari su morali znati i o tome voditi računa. Ukoliko nisu, onda su nesposobni i nedostojni primanja plaće od građana za čiju bi se sigurnost morali brinuti. Ali ne treba biti naivan i sve bazirati na nesposobnosti Vladinih savjetnika već pogledati istini u oči i reći, da takve analize i planove Milanovićeva Vlada sigurno zna ali ne poduzima ništa iz gore navedenih razloga.

Broj izbjeglica u Hrvatskoj previsit će broj stanovnika Splita

Posljedice Vladine poslušnosti moćnicima, osim pogoršanja dobrosusjedskih odnosa, Hrvatska će imati kroz skoro pretvaranje zemlje u jedan veliki izbjeglički logor. On dugoročno neće moći biti rješiv te predstoji prava demografska kataklizma jer se te ljude (a procjene se kreću i do 200 tisuća) neće moći držati zatvorene u sabirnim centrima ma koliko ih se u međuvremenu bude stvorilo. Znači, njihovo kretanje po Hrvatskoj bit će slobodno, uz uvjet prethodne registracije. Takvo stanje odrazit će se na sve aspekte društva, od onog sigurnosnog, pa do gospodarskog i demografskog jer je nedvojbeno kako će se većinu tih ljudi, uz pomoć EU fondova, nastojati integrirati u hrvatsko društvo. A kada se uzme u obzir da se tu može raditi o brojci jednog Splita (uz naznake daljnjeg povećanja) onda je jasno da se nacionalna država hrvatskog naroda, uz pomoć Vlade tog istog naroda, preobrazuje u „multi-kulti“ zajednicu EU-tipa, s velikom dozom sigurnosne ugroze, od jačanja radikalizma pa do klasičnih terorističkih akcija.

Da je to tako, svjedoči i prispjela vijest iz Njemačke, koja se poziva na izjavu čelnika tamošnje Službe za zaštitu ustava (Bundesamts für Verfassungsschutz, BfV) Hansa-Georga Maaßena, koji je u petak izjavio, kako izbjeglice koje su u Njemačku već pristigle iz država Bliskog istoka, aktivno u svoje redove vrbuju lokalni islamisti – salafiti. Imajući u vidu stanje u susjednoj nam BiH i tamošnje ćelije vahabista i pripadnika ISIL-a, vrlo je lako izvući zaključke što to sve može značiti po hrvatsku sigurnost, njezino gospodarstvo, turizam i td.

Milanović zatvara oči, a hvali se mozgom

U jučerašnjem razgovoru s predstavnicima medija, Milanović se najviše grozio izgradnji zida na granicama prema Srbiji, govoreći kako je to nemoguće učiniti, da je skupo i td. Naravno, kada bi Milanović bio iskren, on narodu ne bi skrivao kako se tu zapravo ne radi o klasičnoj fortifikaciji, a ponajmanje o nekakvoj novovjekoj verziji „Kineskog zida“ s kulama i stražarnicama. Tzv. zid, u stvari je ograda tj. sustav žičanih barijera u kombinaciji s prirodnim preprekama, koji se postavlja vrlo brzo i isto je toliko učinkovit, neovisno o pojedinim medijskim izvješćima o rezanju žice i prelasku emigranata kroz mađarsko-srpsku granicu. Ograda, naravno, nije savršena ali je vrlo učinkovita, a o čemu, konačno, svjedoči i preorjentacija smjera kretanja izbjeglica iz Srbije, više ne prema Mađarskoj već prema ne branjenoj hrvatsko-srpskoj granici.

Sustav takve žičane ograde nije niti financijski prezahtjevan i Mađarska ga uspješno realizira, a pomoć, u slučaju potrebe, spremne su joj pružiti i članice Višegradske skupine (V4) u koju, osim nje, ulaze još i Poljska, Češka i Slovačka, a hrvatske se vlasti od nje brane kao u srednjem vijeku od kuge, te se u svojoj odnarođenoj politici radije okreću balkanskim integracijskim procesima.

Dakle, Milanović iznova manipulira hrvatskom javnošću politizacijom mađarskog „zida“, i verbalnim blaćenjem mađarskih čelnika nedostojnog jednog ozbiljnog državnika. Naš premijer pritom ne želi reći kako ovih dana, primjerice, tog istog „omraženog“ Orbana, zabrinut zbog golemog priljeva izbjeglica na zasjedanje bavarskog parlamenta Landtaga zove i sam premijer te najbogatije njemačke savezne zemlje.

Vijest koju je u subotu objavio France-Presse (AFP), pozivajući se na mađarskog ministra obrane Attilu Kovacsa, kaže kako je Mađarska doslovno preko noći uspjela postaviti 41 kilometar ograde duž granice s Hrvatskom (vidi foto). Ostatak granice, kaže se dalje u vijesti, čini rijeka Drava u dužini od 330 kilometara i prijeći preko nje je vrlo teško. Ta vijest je najbolji odgovor na Milanovićevo neznanje kako se to radi i štiti državna granica od ilegalnog prijelaza.

Sve ukazuje na upravo onaj scenarij koji Hrvatsku iznova pozicionira kao lažno „predziđe kršćanstva“ (u Europskoj uniji već davno odbačenog), pri čemu će naša zemlja s podaničkim vlastima, kao i u srednjem vijeku protiv Osmanlija, više-manje sama i zaboravljena snositi golemi teret borbe s novom stihijom. Balkanski poluotok, ukoliko se nešto u geopolitičkom smislu ubrzo ne promjeni, vrlo će brzo postati zasićen milijunima emigranata, koji će se iznova naći na predvorju „kršćanske“ Europe, u koje su odnarođeni političari od 2000. godine do sada, nažalost, pozicionirali i Hrvatsku.