Suvremeni čovjek se guši u buci, galami, mnoštvu riječi i slika. Oglušuje se na zov tišine, uzmiče pred njenim govorom. Njemu je samoća sinonim za osamljenost, a ne vrijeme u kojem se najintenzivnije može susresti sa samim sobom. U tišini vlastitog srca koje moli ili šuti, pjeva ili plače, strahuje ili se nada, čovjek možeš pronaći svjetlo koje prosvjetljuje, može bolje razumjeti stvari, ljude, događaje, a također može susresti Boga.
Tišina je najbolji lijek pred bučnim slikama i svakojakim mislima koje nas danomice bombardiraju. Bog je prijatelj tišine i zato je žeđ za Bogom najintenzivnija u tišini. Život se rađa u tišini, čovjek umire u tišini, Boga se susreće u tišini. Čovjek s jedne strane bježi od tišine, a s druge strane duboko u sebi žudi za tišinom. Šutnja je mjesto gdje nam Bog dolazi ususret i ponekad jedini put da bismo mogli Boga razumjeti. Ništa veliko i presudno u životu ne događa se u buci, već u šutnji i tišini.
Bog vas blagoslovio.
NISU KORISTILI
Do suza nisu došli prečicom
Nisu koristili korisne ljude za
Gradnju uspona bez padova
Njihovi koraci su nestabilni
Kao i politički stavovi
Zato ponekad hodaju pomoću
Štapa ili prijatelja
Nisu uobičajeno moralni
Niti duhovni, ni socijalizirani
I tako bez obzira na slanost suze
Na njezinu toplinu i sposobnost
Mekog klizanja po obrazu
Koje podsjeća na dodir ljubljenoga
Na njezinu sol koja donosi ukus,
Mudrost i uči ljubavi
Nisu po volji ni jednom establishmentu
Zašto plaču, pitaju ih začuđeno
/iz veronike/
/i zato ponekad hodaju pomoću štapa ili prijatelja /