Connect with us

Kultura

IZ POSEBNOG KUTA

Autor

Đurđa Adlešič

Oluju smo i ove godine proslavili dostojanstveno. Branitelji i državni vrh usuglašeno, bez ijednog incidenta. Pobjednička vojska i narod to zaslužuju. A onda, iz ‘komšiluka’ opet isto.

11.08.2018. u 22:18

Nemamo se pravo čuditi. Glinski Vučić nije nam rekao ništa novo, ništa što od njega ili njegovih mentora već nismo čuli. Neka se čude drugi, oni koji razmišljaju bi li ga primili u EU obitelj. Oni tek otkrivaju lica Aleksandra Vučića, mi već jesmo, a on se uvijek potrudi da ne zaboravimo. Povijesno, od pada Berlinskog zida nitko nije izrekao takve riječi jednu članicu EU i NATO saveza. Nikad, nitko. Usporediti izabranog prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana s Hitlerom, a branitelje s nacistima. Žestok odgovor je dobio, ali ne samo od nas. Srebrenica je doživjela genocid, zna se tko su počinitelji, a tko nalogodavci, ma koliko o tom užasu pretiho govorili. Osim jednom godišnje.

Manipuliraju ‘komšije’ s ‘voždom’ na čelu činjenicama. Posebno im je draga manipulacija brojevima, a laganih i malih brojeva u stradavanju nema. Svi su veliki i strašni. Oluja je neosporno briljantna vojno redarstvena operacija za svjetska vojna učilišta, ali ona nije početak rata u Hrvatskoj kako je Vučić i njegova svita pokušavaju prikazati. Oluja je posljedica pokušaja okupacije i izvršene agresije na Hrvatsku! Sve presude Haškog suda, ali i Međunarodnog suda u Haagu (za genocid, ali i protutužbe) potvrdile su neosporno agresiju Srbije na Hrvatsku, a ne protjerivanje srpskog naroda iz Hrvatske.

Zašto netko konačno ne predoči podatke koliko je u Hrvatskoj živjelo Srba 1991. godine? Koliko je od toga bilo oficira  i njihovih obitelji koji su otišli svojom voljom i koliko je na okupiranim područjima bilo ljudi?UNHCR kaže ne više od 80.000 prema nekim izvorima. To uključuje i istočnu Slavoniju. Je li svatko protjeran vise od četiri puta kada se stiglo do 250.000? I dalje tvrdim, svako protjerivanje je postupak za osudu. Ali, brojke valja znati, a ne s njima manipulirati. To su uvijek novi, potencijalni opasni sukobi.

“Dijaloško sjećanje”? Nedovoljno informacija? Naravno da Ne! Mitomanija! Lakše je živjeti u povijesti nego ući u 21. stoljeće. Tamo se ne slave izgubljene bitke. Tu ih očekuje – sučeljavanje istine o Kosovu. I to će trebati objasniti svom narodu. A još su osjetljivi i na Crnu Goru. Smeta im njihova europska budućnost i “oslobađanje balasta prošlosti”. Dolazak vojnog izaslanika Crne Gore Ivana Mašulovića na proslavu naše Oluje duboko ih je pogodilo i probudilo. Svoji su! Više nikad neće biti tuđe bitke! Crna Gora i Srbija zemlje su kandidati u pregovaračkom procesu s EU, zajednici čija je Republika Hrvatska već članica. Okrenuli se razvoju i napretku i izgradnji dobrosusjedskih odnosa. Značajan je to iskorak.

Posebno ih je zasmetalo slavljeničko nadletanje tri izraelska F-16 aviona i izaslanik izraelskog ministra obrane. I tu im je očitana lekcija! Sporo učenje! Da mi imamo značajnu potporu morala ih je podsjetiti i činjenica da, kada su našeg ministra obrane i generala Hrvatske vojske proglasili nepoželjnim, SAD ga je primio u Kuću slavnih. Baš kao što ni Izrael ne šalje svaki dan svoje pilote da slave tuđe pobjede. Ali, što smo mi naučili?Vrijeme je da se prestanemo čuditi uvijek istim događajima i licima. Našoj pobjedi najiskrenije se veselimo sami. Agresor nikad neće priznati agresiju, naročito ako je u njoj i osobno sudjelovao. Ne kaju se, a s istinom će se morati suočiti prije ili kasnije. Prihvatiti je umjesto mitova s kojima se ugodnije spava i sanja.

S istinom o počinjenim zločinima i protjerivanjima. Mi moramo prestati vjerovati da će problem s našim susjedima sam od sebe nestati. Neće! Ne maštajmo. To se uvijek, kada su krive procjene u pitanju, pokazalo preskupo. Sada, kada su sudovi za rat u BiH i Hrvatskoj uglavnom završili, više nema ni formalnih prepreka za rješavanje ozbiljnog problema, nedostatka relevantne memoarske i publicističke dokumentacije o Domovinskom ratu. Za generacije koje dolaze. Protiv falsifikata kojima jesmo i kojima ćemo biti izloženi. Nazor radi sjajan posao, pisani mediji povodom obljetnica objavljuju specijale, ali to nije dovoljno. Vrijeme je da živući akteri diplomatskih i vojnih operacija sjednu za stol i svoja sjećanja pretoče u dokumente. Oko takvih neospornih činjenica valjda se mogu dogovoriti. Zbog onih budućih.

Continue Reading