Kultura
Iz Kuta “Zlatiborske” Kraljice Jelene Marić”Sama sebi Vjerujem”……….u Snu..
pitate li se…kuda idu oni, cija su srca napukla?..
“Zlatiborska Kraljice”
podsjećaš me na mene iz mladosti jer voliš “Kafanu”i zato imaš potporu!
i samo se cudom drze na okupu da se ne raspu…
gde nalaze utociste one duse iskrene?…
sto dugo bejase drugima rame za plakanje …
..negde u dubinama sebe traze tracak novog jutra…vedrijeg..
traze samo malo osmeha…iskrenijeg …
zato,ako slucajno u necijim ocima,tom ogledalu duse… ugledate jedno raspuklo srce,budite pazljivi…nemojte ga jos vise povrediti..ne nudite mu lazna obecanja…
ne gradite kule od karata koje cete okrecuci se srusiti…
gazite pazljivo… jer mozda sve komadice srca …neko jos nije sakupio….a srce je lako lomljivo…svacije…
mozda bas sutra i vase se …
ko figurica od stakla…pred necijim nogama razbije… 1
.2
.3.
4.
5
.6
.7
.8.
ZAČARALO ME LJETO
Sunce, more
naše klape i
ribarske
užance….
Bevanda, briškula i
trišeta
taj čarobni
dalmatinski kraj
Začaralo me ljeto
dalmatinska pisma
dirnula je moju dušu
i odnjelo u jednu valu
Začaralo me ljeto
odvelo u zagrljaj tvoj
i zato zahvali ljetu
na meni
9
NOSTALGIČNO…
Vreme je kišno!
Nostalgično…
Ali podnošljivo.
Odzvanja u ušima.
Srce kuca brže.
Prede i poskakuje!
Kao kišne kapi,
nad pognutom ružom,
koja umorno čeka da dodje
i ugreje je sunce.
I ja čekam!
Jer tvoj je dodir povetarac!
Tvoje reči umilne.
Blage.
Tvoj pogled mio.
Čist.
Kao nebo bez oblaka!
Razoružao si me!
I vise nisam ja.
Ni svoja!
I budim se nasmejana…
i svaka misao mi počinje imenom tvojim.
Postojim…
Da ja postojim!
Dišem!
Čekam…
.NEBO NAD
PRISOJEM
Čatrnja,kuća,pojata
Ah ta nostalgija.
Gazim po cesti,
gledam u nebo.
Kao da su zvjezde
ostale bez sjaja.
I lijevo i desno,
moje selo spava.
Stali su satovi,
nestala su stada,
stala je buka,
ugasila se vatra.
Sve je stalo
Samo prazne ulice
sa sjenama vaših stopala..
https://www.youtube.com/watch?v=EnoOrkewC2c
U daljini djetinjstvo
osmjehom me budi.
Hodam pored kuće,
svjetiljka odavno
ugasla je..
U peći ni vatra više ne bruji
Zaledio se i srebrni
pepeo
U tami tapkamo
peć i ja.
Ko bosi prosjak stojim
krv se steže
Nad Prisojem u
mraku kao da gledam vaše oči..
Od ljepote ostala je samo sjena..
Stari orah prkosi
vremenu..
Zašto mu krošnja
podrhtava, kad sve
tu,pa i vjetar spava.
Nebo tiho progovara
I zima i ljeto sve će
tu proć..
Žuri, danima što će doć.
Jednom ćeš se vratit
i ubrati mirisni
cvjet tu..baš tu, u
tvome Prisoju . Ovo je poklon “Zlatiborskoj Kraljici od Naše Sanijele Matković
10.
Continue Reading
