Veljača je mjesec magli, neke nedefinirane hladnoće.

Jedna takva magla naslonila se na zidove fratarske mlinice, čineći ionako tešku noć još težom.

Dan se bližio kraju. Bilo je vrijeme večere. Dok je sa zidova dopirao miris svježe mljevenog brašna, fra Stanko je na podu iz smotuljka vadio preostale komade hrane od ručka.

• Prvo dica nek pojedu, pa vi podilite što ostane – rekao je i suznih očiju izašao vani

Djeca su se na brzinu skupila oko hrane i natjecala se tko će više uzeti.

Samo je mali Josip stajao u kutu i plakao. Nazočni su znali kako je suvišno pitati zašto, bila je ovo najtužnija noć u Josipovom  životu. Cijeli dan nitko mu nije rekao kamo su i zašto partizani jutros odveli oca i strica. Odveli su još neke ljude s Brijega, i s Lištice. Marko je plakao zbog svih njih, svjestan kako i oni tamo negdje plaču zbog svojih koji su ostali.

Fratri i nekoliko njih domaćina stajali su i gledali u djecu, s nadom da će sve pojesti i da njima neće ništa preostati.

• Jedite vi – ja odo za njim reče fra Ivan subraći

Fra Stanko je stajao vani pogleda uprtog prem Samostanu i plakao, jecao.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                      Iz Kuta Naše Kraljice “RIJEČ BIJAŠE I NA KRAJU”SANIJELA MATKOVIĆ

• Što te toliko rastužilo – upita ga fra Ivan
• Pitaj što nije. Tuga se na tugu naslonila, Bože kakva su ovo vremena. Teža nisam vidio za svog života. Eno i mali Josip cijeli dan plače. Ovo su suzna vremena. Pogledaj kamenu ljepoticu (pokazivao je prema Samostanu) nijednog od nas u njoj nema, a noć je.
• Ajde, ajde nije Samostan dite da ga je stra samog u noći – tješio ga fra Ivan.
• Presveto je unutra – fra Ivane
• Znam, ali sve je zaključano. Tko bi se usudio dirnut u Svetinju.
• Barabe fra Ivane, barabe! Nema za njih svetinje. Ni Bog, ni ljudi, ništa njima sveto nije. Krvnici, neotesani!Privode nam ljude, tko će dicu hraniti, mi se razbježali, tuga na tugu velin ti.

 

• Nemoj brinuti fra Stanko – reče fra Ivan tapšući ga po ramenu

Gospa  će pripazit na samostan dok se vratimo. Čuvaće ona i nas i Presveto! Svoj Brig i dicu svoju, Majka je mora nas zaštiti.

 

Na tu izjavu obojica zaplakaše i zagrliše se ko rođena braća.

 

• Jeste li dobro – pritrča im mladomisnik. Je li sve u redu?

 

Njih dvojica na brzinu obrisaše suze, glumeći da ga nisu vidjeli.

 

• Otkud tebe, zar je gotova večera – upita fra Ivan
• Nisam gladan. Bolje da se dica najedu. Mi možemo izdržat. Nego hladno vam je tu, bije s rijeke. Uđite unutra, kad nas je više nije tolika zima.
• Ta neću spavat, treba dežurat cijelu noć.
• Mjenjat ćemo se na dežuri – ta nećeš sam dežurat – reče fra Ivan
• Ni meni se ne spava, ostat ću s vama – reče mladomisnik
• Tvoj je strah razumljiv nas dvojica bi trebali biti malo čvršći.
• Nije me uopće strah fra Stanko. Nego ne želim ostaviti vas dvojicu da sami dežurate svu noć.
• Kako te nije strah sinko, pa vidiš li ti kakva su vremena? Umjesto da smo sada u našoj blagovaonici i molimo večernju molitvu , mi obilazimo oko mlinice. Dragi Bože što sve čovik doživi.
• Uvijek je bilo nekako fra Ivane, mladomisnik će. Svako vrime je nosilo i sriću i nesriću. Baš kao što svaki dan donosi svjetlost i tamu.
• Čuješ li ti njega fra Stanko.
• Nije to moja pamet fra Ivane, to sam naučio iz Biblije.
• De mi kaži koju ti Bibliju čitaš sinko. Zbog svojih godina, mogu tvrditi kako Bibliju znam napamet i tako nešto ne nađoh u njoj.
• Smijem li citirati ?
• Naravno – u glas potvrdiše

„ Ne brinite se tjeskobno

za sutrašnji dan,

jer će se sutrašnji dan

brinuti za sebe.

Svakom je danu

dosta njegove muke.“ ( Mt 6,25-34)

 

• A na taj si citat mislio – reče pomalo zbunjen Fra Stanko
• Da, na taj citat. Otkad sam ga prvi put pročitao, ja sam miran i sretan čovjek. Ne brinem ni nad jednim trenutkom svoga života. Znam da će Gospodin svojom pravednom desnicom, dodijeliti potrebnu mjeru radosti u svaki moj dan. Svakog  jutra iz Njegove ruke, prihvaćam novi dan s radošću.
• Sve je to u redu sinko, izgaraš optimizmom. Nije te život još opeko, za koju godinu drugačije ćeš pričati.
• Čemu sumnja – fra Stanko. Ja vjerujem u svaki zarez u Bibliji!
• Ne sumnjam ja u vjerodostojnost Biblije mladiću, već u tvoj entuzijazam.

Uostalom prehladna je noć za filozofska nadmudrivanja, idemo unutra.

• Pođ ti fra Stanko, nas ćemo dvojica zapalit po jednu pa nas eto.
• Kako oćete. Nemojte dugo treba izmoliti Časoslov.

 

Fra Ivan klimnu potvrdno glavom i povede mladomisnika do rijeke. Stajali su tako nekoliko trenutaka u šutnji, zatim će fra Ivan.

 

• Vidiš sinko, ti si poput našeg hrasta što stoji gori uz Samostan ponosno prkoseći svemu. Nagledo se taj koječega, ali je rastao i stasao , radujući se svakom novom danu. Baš ko ti! I znaš šta. Divim ti se. Tako mlad, a tako mudar – to ti je dar od Boga.
• Mogu li vam se povjeriti fra Ivane?
• Naravno sinku, čuvat ću što čujem ko ispovidnu tajnu.
• Fra Ivane, ujutro kad se skupimo onako zajedno oko Oltara, dok ispijam Kalež osjećam se kao da pijem svu radost svijeta! Prožme me neka čudna snaga i bio bi spreman boriti se i sa samim Zlom. Nakon toga, ničeg me nije strah!
• O blagosloslovljen da si zbog ovih riječi – reče fra Ivan kroz suze i privinu mladomisnika na svoj kapuč. Blago majci koja te rodila. Nisi svjestan koliko si sretan i blagoslovljen. Hvala ti što si taj osjećaj podijelio sa mnom. Ajmo sad polako, čekaju nas braća na molitvu.

 

U mlinici su ih dočekala pozaspala dica i budni odrasli. Svi su nešto šaptali, a njihova zabrinuta lica pokazivala su kako tema njihovog razgovora nije nimalo lijepa. Josip je i dalje plakao.

Pogasili su se fenjeri što je označilo vrijeme za spavanje.

A svi su bili budni. Kroz prozor mlinice gledali u Nebo, tražeći odgovore na pitanja koja su ih mučila.

Kad je bio siguran da su svi pozaspali, negdje pred zoru fra Stanko je izašao vani, gledao u Samostan moleći na čast 7 Žalosti Blažene Djevice Marije. Plakao, incao ko malo dijete, udarajući se u prsa ponavljao

„ Bože moj, smiluj se – smiluj narodu svome. Ne pripuštaj nas u ove dane nevolje!“

 

Jutro je svanulo  maglovito, tužno.

Čim je odzvonilo na Crkvi šest sati ujutro braća su slavila svetu Misu. Vani, jedan urušeni zidić poslužio im je kao zamjena za Oltar. Iz Lištice je dimila para i obavijala ih, pa se činilo kao da slave Misu na nekom oblaku. Fra Ivan je promatrao mladomisnika za vrijeme Pričesti, u jednom trenutku učinio mu se veći i snažniji, poput gorostasa.

 

Za doručak se nije imalo što pojesti, a nitko nije ni pitao.

 

• Probudite dicu polako, neka se spreme pa ćemo u Samostan. Nema ovo smisla. Volim gore poginut gladan, nego ovde sit. Ako nam što bude, samo će nas živina nać – reče fra Stanko

 

I krenuše, u šutnji. Djeca su bila umorna i gladna. Fratri zabrinuti, za njih, za sbe, za narod.  Čim su došli do Gimnazije, vidjeli su neku grupicu ljudi ispod Hrasta.

 

• Jesu ono vojnici – upita jedna od braće
• Izgleda – potvrdi Gvardijan zabrinuto

 

Da, bili su vojnici, njih dvadesetak i bilo je jasno koga čekaju.

 

• Pazite na dicu reče fra Stanko muškima. Sklonite ih čim dođemo.

 

U dvorištu se čulo kako vojnici psuju raspravljajući o nečem. Gurkajući se  pogledavali su na fratre koji su im se približavali.

 

• Besposličari, to se vraćate iz jutarnje šetnje – reče jedan između njih. Po odori bi se reklo da je bio zapovjednik. Uredajte se! Ko je glavni među vama.

 

• Ja, Gvardijan će.

 

• Poredaj ove svoje ako se daju uredati. Gdje ste bili noćas, niđe nijednog u Samostanu.

 

• Obilazili smo stare i bolesne.

 

• A djeca, što ste njih vodili?

 

• Kod rodbine.

 

• Ništa ti ne vjerujem! To su priče za malu djecu. Ajde uredaj ih, nek se vidi ko je gazda kuće.

Gvardijan pogleda u fratre i oni se uredaše bez riječi.

• Gdje je oružje?

Čujete li što vas pitam. Gdje ste sakrili puške?

Obili smo par sanduka, al ne nađosmo ništa nego vino. Pa vi ste prave pijanice, ha ha ha – smijao se zapovjednik

 

• Ne znamo o čemu govorite – reče Gvardijan
• Znate vi dobro o čemu ja govorim. Osim što samo jedete i čitate, bavite se vi i drugim stvarima – zapovjednik će.

Vi ste najveći neprijatelji ovog naroda pratrine, da da vi. Neradnici koji truju sirotinju svojim idejama. Ali zato smo mi tu da oslobodimo i njih, i vas.

Čujete li – došli smo vas osloboditi!!!

 

Fratri su stajali u šutnji!

 

• Donesi mi ono iz sobe – reče zapovjednik jednom od vojnika.

 

Vojnik se vrati s Raspleom u ruci.

Zapovjednik uze Raspelo i baci ga sebi pred noge.

• Slušajte me dobro. Ovako ćemo se dogovoriti. Prilazit će te jedan po jedan, zgaziti ovo i reći „ ja ga se odričem “. Nakon toga možete slobodno poći kućama, kao slobodni ljudi! Garantiram vam svojim životom.

Braća su stajala ko kameni stupovi. Nijemi!

 

• Što je slabići? Pa to je samo jedna rečenica , ta bar ste vi učeni. Što je sad problem ponoviti za mnom, ha ?
• Zalud ti trud, vojničino – reče Gvardijan. Oni su se zbog Njaga svega odrekli, a Njega se neće odreći ni za što. Oni žive za Nj i Istinu koju je objavio, reče pokazujući na Bibliji koju je držao na dlanu.
• Daj mi tu knjigu – izdera se zapovjednik

 

Gvardijan poljubi Bibliju i pruži mu je.

 

• Ovako ćemo. Tko želi ostati živ zgazit će ovoga i biti slobodan. Tko želi umrijeti, uzet će ovu knjigu i poljubiti je.

Uredaše se braća, jedan iza drugog . Gvardijan stajaše na čelu kolone. Jedan po jedan uzimali su Bibliju, poljubivši je naslonili bi je na srce, kao što mater privija ljubljeno čedo. I sve do jedan tako!

Nakon toga vojnici su ih odvodili do starog skloništa, koje se nalazilo ispod Samostana.

Dođe tako red i na mladomisnika. On priđe, uze Bibliju i poče je listati tražeći knjigu Matejeva Evanđelja.

• Gle njega, izdera se zapovjednik. On bi i čitao, ha ha ha

Mladomisnik se s omijehom zaustavi na jednoj stranici, šapćući pročita dvije rečenice, a zatim poljubi Bibliju baš na tom mjestu. Nasloni na nju obraz, kao što se dijete naslanja na majčin dlan.         I ode u pravcu skloništa.

Čuli su se samokrijesi, jedan za drugim.

A zatim se čulo kako vojnici uz povike bacaju tjelesa.

 

Dok je stari Hrast kidao svoje korijenje, djeca su trčala mjestom govoreći – pobiše nam fratre!

Žene su se obukle u crninu.

Zvona su jecala.

Sunce  pomračalo.

Majke su plakale nad djecom svojom.

Dok se sa starih mlinica urušavalo kamenje,

koritom  Lištice je tekla krv.

Nije se čuo ni let ptice, sve je u jednom trenu zamrlo.

S fratrima su i Brijeg ubili!

 

Dok su promatrali dim koji je sukljao iz skloništa, upita zapovjednik vojnika s desne strane.

• Što je onaj mladi fratar mogao pročitati u onoj knjizi, da je pred samu smrt zračio tolikom srećom.

 

• Čuli ste što je Gvardijan rekao, oni su živjeli za tu knjigu.
• Ha ha ha, ne vojniče, imaš krivo. Oni su umrli zbog te knjige!

A mogli su birati. Sad su mogli sjediti sa svojima. Smrt je bila  njihov, a ne moj izbor.

 

• Na to drugi vojnik, koji je stajao po strani reče

Istina, mi smo ih ubili ali oni nisu mrtvi. Samo su onako popadali, ali izgledali su živo. Ne znam to objasniti, ali tako osjećam.

Ostali vojnici su šutili i čistili samokrijese.

Zapovjednik je sjeo pod Hrast i listao Bibliju, tražeći stranicu koju je mladomisnik poljubio, i s osmijehom otišao u smrt!

 

Za to vrijeme u  praznoj Crkvi, čulo se kako netko pjeva Psalme.

 

„pa da mi je i dolinom smrti proći,

nije me strah, jer ti si sa mnom“

” Zovu me Sjećanja”

 

 

Sanijela Matković