Iz Kuta Naše Kraljice Jelena (Lela) DM….HEIDI IZ RAVSKE,..Tamo…

I, moja autobiografska pripovijetka, potkrijepljena jedinstvenim  fotografijama iz tog doba

Posvećena mom rodnom kraju, mojima baki i didu,OBITELJI i svim predivnim Ravštankama i Ravštanima.

Selo Donja Ravska, BiH

HEIDI IZ RAVSKE

Bijaše to ljeto Gospodnje 1975-to…

(manje više tako započinju pripovjetke iz prošlosti,a pošto je ovo moja prva pripovjetka,eto da i ja ostavim neki umjetnički dojam odmah na početku…e sad; ili će ta prva rečenica  potaknuti ljude da čitaju dalje,ili će izazvati potrebu da samo zakolutaju očima…kako god,ja nastavljam dalje,ja ne odustajem…jer kad tad će se te oči ako ništa zbog sile gravitacije spustiti dolje…pa će možda ipak zbog neke druge sile persone nastaviti čitati).

Dakle,ako ste spustili pogled ipak dolje,da se i ja vratim u to ljeto Gospodnje 1975-to.

Mislim da bijaše mjesec lipanj,onako prilično topao lipanj,prilično zelen,vedar,sunčan,mirisan,beharima još prošaran…ma baš onakav lipanj  kakav može biti u mom kraju,u mom selu Donjoj Ravskoj.

I bila je to subota,a znam da bijaše subota,jer veče prije došao je moj ujko Milan..a on je uvijek dolazio tako nekako tim danima..tada nisam.znala zašto baš tim,ali kasnije shvatih,da ljudi koji nisu živjeli

u Ravskoj imali su samo neke dane za sebe,za ono što su željeli..to se poslije zvalo “vikend”.

A mi,mi u Ravskoj,mi smo imali sve dane za sebe..točnije svi dani su postojali za nas.

Mislim da bi to zapravo tako uvijek i trebalo biti,ali šta ja znam šta su ljudi sve pobrkali,pa tako i dane.

Ipak,bijaše pomalo neobična subota,meni nesvakidašnja; i baba i dida,i ujko,svi su se nešto uskomešali,hodali po kući,govorili; ne zaboravi ovo,spremi ono,i trpali moju odjeću u nekakve platnene vreće.Bože,što li će s mojom odjećom??

Sjećam se,slična situacija u kući bila je i onog dana kada je moj drugi,mlađi,ujko Marko odlazio od kuće,odlazio iz Ravske,nekuda,u neki tuđi svijet.

Moj ujko Marko nije bio meni samo ujko,on je bio i moj veliki brat,jer od rođenja do tog dana kada je morao iz naše divne Ravske otići u taj neki Svijet,ja sam odrastala uz njega,čuvao me,pazio,igrao se sa mnom,ponekad me  i ljutio dok se smijao gledajući kako me naganja onaj jedan zločesti pijetao.

Naravno,kao i svaki veliki brat ipak bi me spasio,a ja sam onda hrabro iz njegovog naručja prijetila pijetlu: ” završit ćeš ti jednoga dana u supi !”

Moj ujko-brat,znao je i kojekakve pjesmuljke,uglavnom neke kao smiješne kojima bi mene i babu  ljutio,pa tako se sjećam nekog stiha;

“Krave riču,telad seru,bi’će Leli za večeru…”

Da,zaboravih vam reći; tamo su me manje-više svi zvali Lela..i danas me MOJI LJUDI zovu Lela.

Ja djetinjasto ljuta vičem: ” babaaaa,ujko mi opet pjeva ono za večeruuu..”

A baba po ko zna koji put ponovi:” Marko,šta sam ja teb’ rekla,ne zajebaj djete…deder  uvat’ se nekog posla!”

Ujko-brat se samo veselo,onim svojim zvonkim smjehom ,glasno nasmijao i meni i babi,i kao u inat nastavio  drugom pjesmom-šalom: ” U imeoca,ubi sin oca,ako Bog da i ja ć’ svoga..” ( naravno to je bila  tada tamo valjda među tom većom djecom nekakva vrsta humora).

E,tad baba dreknu: ” Ama,Marko,kad ja dovatim onu lijeskovu,sram te bilo! U ned’lju ćeš na ispovjed!

Moj ujko-brat,on je puno radio; vukao drva,cjepao,slagao,kosio travu,orao po poljima,sijao,žeo žito..i svašta nešto što su svi ljudi u Ravskoj radili.To je bio posao,firma,ured ljudima u Ravskoj,mi nismo odlazili kao danas negdje drugdje na posao.Točnije,odlazili smo,ali samo jedni kod drugih,kod komšija,i oni kod nas ,da se pos’o brže završi,da se sijeno,žito,prije kiše “rješi”.

I onda smo poslije posla uglavnom svi zajedno imali “gablec”,svi zajedno jeli,pili,smijali se,iako ti LJUDI svi bijahu već mrtvi umorni.Ali ,to su LJUDI IZ RAVSKE,što li smiješni umor njima može?

Bila sam jako tužna kad je moj ujko-brat odlazio,kao što nedavno bijah u moru tuge,jer je moj ujko-brat,moj Marko opet otišao u neki drugi Svijet,otišao u Svijet anđela.

E,sad da se vratim na ovu subotu ljeta Gospodnjeg 1975-te.

Nakon što smo ručali  finu kokošju “supu”i bijelu pitu(sirnica),reče moj ujkan: ” jeste sve spremili, trebali bi poći…”

Moja,najmoja,baba Ana navuče na mene neku novu točkastu haljinu,bijele štrample,i neku vesticu šarenu…i sve to plačući,vidjela sam ja sve te suze,ali nisam ni slutila šta,kako,zbog čega..

Uglavnom,rekoše mi da ću poći sa mojim ujkom Milanom. Pa super,ja vesela; hej,pa zašto ste tužni,pa vozit ću se u ujkinom autu,bijelom fordu,čemu takva lica,i ta tišina??

Ne znadoh ja da ću se ipak predaleko voziti,i da nikad više neću se zauvijek vratiti…

Izađosmo svi ispred kuće,baba me grlila kao da će me polomiti,dala mi pletenu torbicu i moju veliku lutku španjolku(tako sam je klasificirala zbog haljine sa volanima) koju sam jednom dobila od mame i tate kad su dolazili na godišnji,to vam je bila lutka kao npr.danas neka Barbie Exclusive.

Dok mi je vezala neke cipelice,čula sam moju babu kako opet jeca,i jednom rukom briše suze s lica.

Dida Franjo je stajao,gledao ispod svog šešira,podragao me po glavi,okrenuo se i nekud otišao,šljapkajući svojim crnim gumenim čizmama.Njega nisam vidjela da plače,ali lice mu je bilo nekako tužnije.

I ja tako mala,žute kose,sva u “novom” veselo sjedam u bijelog  forda,držeći svoju pletenu torbicu i lutku koju sam zvala samo Beba,jer mi smo sve lutke zvali Beba,i ushićeno čekam da započne vožnja sa mojim ujkanom.

A imao je taj auto i radio,doduše nije bio velik kao ona didina kutija na tirkiznom kredencu,ali jednako je svirao,pjevao,i onaj isti čovjek iz didinog radija je i ovdje pričao.Bože,čuda li..

I vozili se tako moj ujkan,ford i ja,vozili,i vozili i već mi bilo dosadilo,i već mi bila mučnina,rekoh; pa odosmo mi predaleko…

Negdje usput iz auta ispao i onaj moj osjećaj ushićenja,radoznalosti,i veselja koji se probudio zbog vožnje u bijelom fordu.Pojavili se neki novi,čudni osjećaji s kojima sam se po prvi put susrela; nesigurnost,strah…

A onda se ti novi osjećaji pretvorili u san.

Kad sam ponovo otvorila svoje ravštanske oči,ajme,šta je ovo,gdje li sam,kuda nas je to ovaj ford odveo??

Dakle,ford nas je vozio po nekoj ravnoj cesti,na kojoj nije bilo kamenčića,rupa,lokvi…okretala sam se da vidim ima li iza forda prašine uopće…missovo sveto( u ime Isusovo sveto- neki znak čuđenja),pa nema ni prašine,kakvi su to putevi??Niti šume uz put,niti polja,niti bašte,niti starca koji kravu vodi,niti osredka(brda)..ništa..

Samo neke ogromne,preogromne kuće sa puno,puno prozora…bijahu mi nekako strašne.

A i dan danas su mi strašne.

A onda moje oči ugledaše rijeku,veliku rijeku,kao otprilike naših 5 Sterenica riječica…ali ne bijaše čista i bistra,već nekako žuta,k’o da smo blata u nju nabacali. Pa,kako u toj velikoj rijeci djeca brane prave?? Nije mi jasno…kako se kupaju u toj velikoj prljavoj vodi ,onako kao mi,zajedno sa bjelouškama i žabama plivačicama…opet; missovo sveto..

A ne znam bome ni kako forda stave u tu rijeku da ga operu,eto stvarno.

A most…e ljudi moji šta ovdje nazivaju mostom; pa to opet ona ista ravna cesta koja se ne praši,i kako uopće znati šta je most,a šta put??

Kod nas most bijaše drveni balvan,sa drvenom granom za držanje,i  mostom su naravno prelazili ljudi…kako bi uopće forda stavili na taj naš most,pa to bi bilo presmješno,i opet bi svi vikali; missovo sveto..

I hajde,preživjeh te prve dojmove Novog svijeta,ujkan i ford skrenuše s te velike ravne ceste bez prašine,u neke manje iste takve cestice,pa tamo,pa vamo,i..o sveti Ante hvala ti; napokon normalan put od nekih sitnih kamenčića,ali nije bas bilo neke prašine kao u nas tamo Ispodkraja,ili sa Previje.

I odjednom tu ford stade.Ujkan nešto zbrlja-zmrlja oko onog kruga kojeg je non stop okretao i  držao kao da će mu pobjeći,i ford prestade brmkati.

Ujko se okrenu,reče; stigli smo.

Ne stigoh ni provarit njegovu informaciju,kad iz neke kuće istrča moja mama,i smijući se i plačući istovremeno…za njom ide tata s nekim poluosmjehom na licu…

S druge strane,iz slične kuće izlaze neki ljudi,pa još neki ljudi iz drugih kuća…

I sjatili se oni svi oko forda bijelog,a ja k’o babino janje,samo što u sjedalo se nisam utkala.

Čvrsto,grčevito sam stisnula svoju pletenu torbicu jednom rukom,a drugom nesvjesno sam počela vrtiti pramen svoje žute kose ( što i dan danas činim kad je frka).

Gdje li sam,tko su svi ONI,šta hoće od mene…tisuću pitanja je prolazilo kroz moju malu šokiranu glavu…

I dok su se oni svi naginjali ka fordu,smješkali,govorili; evo Antina mala,ja sam bila Alica u zemlji čudesa…

– Bože,kakve su to žene u muškoj odjeći(hlače)?

– Pa ni marame na glavi nemaju…

– Kakva im je to muška kratka kosa,u zraku,sa nekim valovima,kao da su sad iz kose izvadili otučine(klipove kukuruza)?

I tako upijajući svojim ravštanskim očima tu sliku čudnih žena,ljudi,oko bijelog  forda,začuh tatin glas dok je otvarao vrata auta:

” ajde Lelo sine,dođi..vidi  djece..”

I pošto više i nisam imala nekog izbora,polako,bojažljivo,stišćući svoju pletenu torbicu,izađoh na to novo tlo-Žitnjačko tlo.

Nisam ni čula što su sve te čudne žene i ti muškarci govorili,dragali me po kosi,ali to nije bilo kao didino draganje,ovo njihovo mi išlo na živce.I otkud im pravo da oni moju žutu kosu dragaju,

to je bio didin posao.

Pogledah lijevo,desno,ispred sebe,oko sebe….

O Isuse premili( tako su govorile žene u Ravskoj),šta je ovo; nigdje ni drveta,a kamo li šume,nigdje osredka,ni trave,ni kokoši,ni krmače,ni krave,ni Sterence…pa kako ti ljudi uopće ovdje žive??

I prolomi se iz mene vrisak djeteta:

” ‘oću svojoj kućiiiiiiiii….’oću svojoj babi….ja ‘oću moju kravu Risuuuu!!! “

I suze potop na licu napraviše,torbica se smanjila u klupko nazad od stiskanja.

Onda mama,tata,tetka svi oko mene stali mi objašnjavati da je OVO moja kuća  i da ću OVDJE ja sada živjeti,da će mi kupiti ovo,ono…

Uglavnom,ja sam mislila da se njima nešto u glavi poremetilo od života u ovom čudnom kraju,kad oni meni tako govore.

Onda tata odjednom upre prstom u neku djevojčicu,veću od mene,sa bijelom kosom,i kaže:

” vidi Lelo,ovo je Lidija…hajde igraj se sa Lidijom…”

LIDIJA??! LIDIJA??! Missovo sveto,kakvo je to ime?? Kod nas se nitko nikad nije zvao Lidija.

Ja znam.da postoje; Ana,Anka,Ljuba,Safa,Milka,Kata,Mara,Julka,Anđa,

Dragica….itd,ono,ljudi su imali normalna imena…

Doduše,nitko te žene i nije zvao njihovim imenima,već kako bi se udale,one bi se preimenovale u imena po muževima,pa su tako bile; Praninca( mog didu su zvali Prano),pa Srećinca,Nedinca,Perinca Antinca,Ivinca,Slavkovca,Mirinca,Ljubinca,Stipinca,Draganovca…itd…pretpostavljam da pogađate imena muževa.

I nakon što me tata upozna sa Lidijom,ja opet u plač:” nećuuuuu…neću se igrati sa Livadom!! Ja ‘oću moju Ankicuuuu!!!”

A moja Ankica ,e ona vam bijaše kao moja sestra..koju godinu starija, treća kuća od babine,i bijasmo kao prst i nokat.I ona je imala žutu kosu.

Kasnije mi je ispričala da je i njoj to bila velika trauma kad su me odveli,oteli od nje.

Uglavnom,nekako su me smjestili u moju novu kuću,raspakirali,davali jesti,ali ja ni primirisati nisam mogla.

Uveče totalno malaksala dobila temperaturu 40,i mama i tata odvedoše me nekud u neku veliku kuću gdje budu ljudi koji će mi pomoći.

Slušam ženu,obučenu u bijelo,kako.pita; je li dijete nešto pojelo,je li pala možda..??

Mama odgovara:” ne,nije…danas je došla iz Bosne prvi put kući,možda je od puta..”

Opet žena u bijelom: ” aa..takooo..ali znate što,dijete vam je doživjelo šok,traumu..ne može tako…vratite je baki i djedu,pa je postepeno dovodite…”

Ja sam čula samo ono VRATITE JE BAKI I DJEDU, istog trena sve je u meni oživjelo,sve!

Rekoh u sebi:” o draga ženo u bijelom,hvala ti,hvala,mir Gospodnji vazda bio s tobom( znam sa misa  da je to značilo da nekome želiš dobro).

Moj ujkan Milan je tada radio u Zagrebu,a mama mi je kasnije  pokazala i gdje ,prilikom jedne šetnje,pa sam opet bila sva u čudu širom otvorenih ravštanskih očiju i usta; zamislite,moj ujko je radio na visokim,najvišim mogućim basamkama(ljestve,lojtre..kako gdje se nazivaju),koje su vodile skroz do oblaka.

Kroz glavu mi prošla misao; možda su to basamke za raj,nebo,je li moguće da moj ujko naplaćuje ulaznice,ili šta li već radi gore na vrhu tih basamki?? Kasnije sam naučila da se to zove kran,građevinski kran-dizalica,i da to ipak nisu basamke kojima se penje u Nebo.

I tako ,već u nedjeljno jutro eto bijelog forda i mog ujkana da pokupe mene,moju Bebu i moju pletenu torbicu,i pravac Ravska. Na brzaka izljubih opet mamu i tatu,uzeh svoje asesoare u ruku,i poskakujućim korakom smjestih se na zadnje sjedište forda.

I provezošmo se opet onim čudnim velikim ravnim cestama bez prašine,preko velikog mosta,ispod kojeg je i dalje tekla ona velika žuta rijeka,pored onih veeeelikih kuća sa puno prozora…ali ovaj put me to uopće nije zabrinjavalo,niti plašilo.Znala sam da se opraštam sa tim svim velikim. Trenutno.

Nisam nikako mogla razumjeti,zašto je u tim velikim mjestima ljudima potrebno sve tako veliko??

Velike kuće,veliki putevi,veliki mostovi, neki veliki auti,velike basamke…?? Zar nije puno jednostavnije živjeti sa malim stvarima?

Al’ dobro,valjda oni znaju.

Mi u Ravskoj imali smo samo velike šume,velika polja,livade,pašnjake,ali zaista sa razlogom; to je bilo potrebno da bismo preživjeli i mi i naše blago( domaće životinje). Aute uopće nismo imali,a nisu nam ni trebali. Imali smo divne konje,naš se zvao Dorat,i drvena kola koja su ti isti lijepi konji vukli,i vozili i nas,i sijeno,i žito,i sve što je trebalo. Šta,na primjer,u auto uopće  može stati od svega toga- ništa. Poneko u selu je imao kosilicu,netko traktor,netko vršilicu za žito, i tako smo se naizmjenično koristili tim strojevima kad je kome trebalo.

Prošlo je već podne kada stigosmo moj ujkan,ford i ja prašnjavim putem na Previju( Previja bijaše brdo iznad naše doline,na kojem su živjeli Ivo Zmajev i Kata,i imali najljepše dvorište,sa najfinijom vodom iz čatrnje-bunara…i naravno prekrasan pogled na  divnu  donjoravštansku dolinu…i uglavnom,svaki putnik bi svratio do Ive i Kate na kavu i napiti se najfinije vode).

Istezala sam svoj mali vrat na prozor auta ,razvlačeći usta u osmjeh beskrajne radosti, ne bi li i ja uhvatila taj najljepši prizor koji Previja pruža…Bože,a tek mirisi svi ti ravštanski…njuškala sam po zraku,k’o neki.mali pas, da uhvatim miris svakog stabla,potočnica,trave,djeteline,šumslih jagoda,drenića,malina,blaga…

Ma ni slutiti ne možete kakvi bi to danas skupocjeni parfemi bili…Ni jedan današnji parfem ne može se mjeriti mirisom Ravske…ni jedan.

Skortljao se ford i mi zajedno s njim niz Previju,iza nas se praši,nek’ se zna da dolazimo.

Prođosmo pored groblja na uzvisini lijevo, na raskrižju desno naklonimo se našoj crkvi sv. Petra i Pavla, pa juriš Ispotkraja ( prašnjavi makadam podno šume uz polja) do Jurekića,naših kuća.

No,prije Jurekića pređosmo našu malu rječicu Sterenicu,fordom kroz vodu naravno,bacih pogled da pozdravim naš normalni drveni kvrgavi most,i da mu kažem kako je predivan u odnosu na one velike gradske mostove za koje ne znaš da su mostovi…ko zna znaju li uopće oni da su mostovi…?

Al’ nije ni bitno sad…sad sokakom pored Nedine i Ljubine bašte lijevo,a Maćunove i Milkine bašte desno,pa još malo,malo eto Nedina kuća lijevo,pa Maćunova isto lijevo uz sam put a stoljetna lipa kao da je čekala da se vratim,procvala bijela čedna,zamirila,i krošnju svoju kao ruke prema meni raširila…(ah,ti Lipo Maćunova,stojiš li još tamo…?)

Inače ispod te Lipe svi smo se skupljali,i veliki i mali,i stari mladi,na klupi Maćunovoj,i voljeli život.

Da,da…mi u Ravskoj nismo samo živjeli,preživljavali,mi smo VOLJELI ŽIVOT…iako nam je bio težak svakakav,ali mi smo ga u inat voljeli. Da,jesmo,inatljivi smo,ponosni,hrabri,i svoji…

A ta Lipa bijaše uvijek svjedok razmirica između mog dida i Maćuna. Oni bijahu dva najbolja prijatelja koji su se znali najbolje svađati. Sjednu zajedno ispod Lipe,krene neka priča,i za kojih sat,eto posvađaše se i raziđoše se….

Ne prođe ni cijelo popodne,dida stavlja šešir,

uzima lulu,štap,navlači čizme…

Pita baba Ana: đe ćeš ti Franjo?

-A đe ću- on će ljutito što ga baba pita…

-Pa idem malo kod Maćuna…

I slijedeća slika;

dida i Maćun ispod Lipe,dida puši lulu,noga preko noge na desno,Maćun mota cigare,noga preko noge na lijevo,i nove debate  mogu da počnu..

Ne prođe čovjek ni Lipu,kad već s desne strane Safina kuća. Safa je bila jedna divna,skromna žena,sa vječitim osmjehom na licu,i pravila  je najfinije pite. Moram vam otkriti, da smo jednom prilikom moja Ankica, Tina-Safina kći,i ja uvrijedile Safu i učinile nepravdu.

Naime; Safa je dobila neku bombonjeru koju je čuvala za “ujaka” (tako mi zovemo svećenika)

kada ovaj pođe u posvećenje…

Kako u to vrijeme ambalaža nije bila nešto prebogata,tako ta kutija sa bombonjerama nije imala kao što danas ima celofan,vec samo kutija koja se olako mogla otvoriti zatvoriti da se uopće ne primjeti…

I,Tina je odala da mama ima bombonjeru,pa smo se nas sve tri dale “u posao” malo sebi zasladile dječiji život. Srećom je teta Safa ipak pregledala bombonjeru prije no što će ujak doći,i naravno…razočaranju i korenju nije bilo kraja…( sjetih se pokojne Safe onog trena kad sam već kao odrasla osoba obje ruke polomila..)

Eto,svakojakih doživljaja smo mi u Ravskoj proživjeli..a ni tv nismo imali..točnije,kasnije je Nedo,Ankičin tata donio iz Njemačke,

pa smo onda svi išli kod njih gledati tv.

A danas, missovo sveto,u svakoj sobi mora biti tv.

S lijeve strane Safine kuće ponosno se uzdiže Safin osredak (brdo poviše kuće),koji graniči sa našim osredkom..

Meni su svi ti osredci bili isti,tako da ja nikad nisam shvatila kako oni znaju gdje prestaje a gdje počinje čiji osredak. A znate,kad se popnete na osredak,jao…ne postoji takav slikarski umjetnik

koji bi uopće mogao približno ni skicirati taj raj zemaljski koji vam se prostre pred očima;

dolina od polja zlatnih i zelenih,uz polja naša rječica,podno polja svih,dolje Ispod Borića( tako smo zvali taj dio,ne znam ni danas zašto) naša crkvica,poviše polja šume visoke zelene,brda pokošena,a na brdima opet kuće Blaževića Tomaša,llinčića, i malo na osami kuća Julkina…

Pa ovamo iznad Borića,desno kad se Zadrugi ide,podiže se Lisna(visoko brdo) zelena, što od pašnjaka, što od šume zelene…A na Lisnu vodi opet naš normalni prašnjavi put,sve do kuća Gavranovića,kumova naših…a bijahu baš zgodni, lijepi ti sinovi Gavranovići..kao otac im kum Ivo…

Podno Lisne bijaše kuća Jelčina,i njene obitelji..

a Jelca bijaše jedna od kćeri babe Sare,koja je živjela između crkve,i kuće Nede Brkića, a njega nekako najviše pamtim po imenima njegovih sinova; Rundo i Kraš.

Sa babom Sarom je živjela njena unuka Milka-zvali smo je Milka Sarina,s kojom smo se moja Ankica i ja družile,i tako jednom prilikom dok smo bile u njenoj kući,baba Sara nas je nahranila krompir-čorbom,tako je Milka da se to jelo zove…

I mogu vam reći da nikad više nisam nigdje jela tako finu krompir-čorbu kao tada kod babe Sare.

Ispred Jelčine kuće,niže,stajaše kuća sa najljepšom,najbogatijom cvjetnom baštom koju sam ikad vidjela…kuća okružena sa svim mogućim  vrstama cvijeća, koje je prpošno mamilo poglede svakog prolaznika.Još vidim tu sliku raznobojnih cvjetova,latica,što krasiše dvorište te bijele,iznimno bijele kuće tete Stoje,i njene iznimno lijepe kćeri Drene…

Da,da..išli smo mi jedni drugima pomagati kad se žito vršilo,a kasnije, u zlim vremenima,ljudi iz te kuće opet su pomagali puno mojoj baki…

Kažem vam ja,to su LJUDI IZ RAVSKE…

Crkva bijaše stup odgoja, druženja,

i uglavnom tu su se odvijala gotovo sva okupljanja,prvo u Crkvi,pa poslije oko Crkve…

A, iza Crkve stajaše kuća,u koju smo moja baka ja često svraćale poslije mise,kuća tete Milkice…voljela sam ići u tu kuću,uvijek s osmjehom dočekana i sokom od naranče,onaj gusti sok koji se pravi s vodom.

Jedanko tako bila sam sretna,kada  bismo baba i ja svratile u Dolinama u kuću naše Jadranke.

Jadranka je bila prekrasna,s onom dugom crnom kosom,i uvijek nasmijana…da je tada na primjer bila u Holiwoodu,njen osmjeh bi vrijedio milijun dolara..

Zapravo,voljela sam ići u svaku ravštansku kuću,jer sam se u svakoj osjećala kao u svojoj…to su bile kuće s dušom,kuće pune ljubavi…

A ovamo,skroz lijevo iza Zadruge(seoska trgovina),bijaše kuća Ferdinova,taj čovjek je svašta  skoro kao doktor znao…on je meni dugme iz nosa izvadio.

Poviše Ferdina,kroz šumu,pa skroz gore na brdu živjeli su Posavci,obitelj sa nekim prekrasnim kćerima, kažu ljudi, koje su najljepše pjevale

dok su šumom prolazile…

Ali meni je ipak nekako najljepša bila Mara Julkina,

i ona je, ja mislim, naljepše i pjevala…

Ispod Zadruge živjeli su neki Brkići,i još neke obitelji,ali ne sjećam se u potpunosti svega…

Niže Crkve,putem ravno,išlo se do Dunđera mojih,obitelji oca moga, babi Mirinci, stricu mome Stipi,koji bijaše zaljubljen u Ravsku,koji bijaše izuzetno vrijedan,iskren čovjek,

i koji sada počiva na groblju ravštanskom…

Uz Dunđere dolje nastanjeni bijahu Brkići,od kojih pamtim Kaju,Okanu,lvicu,majku njihovu Mandu… Onda,tamo negdje su bili moji kumovi krsni Vlado i Jela,sa svojim.prekrasnim kćerima.

A krstio me ni manje ni više,no ujak Vinko Puljić.

I uvijek nam je neke bombone donosio.

A postojao je i jedan bijeli starac,

koji je bombone sa lančića prodavao,

a zvali smo ga Gluvi Luka..valjda je bio gluh.

Živjeli su dolje i neki Šolaje,pamtim samo

da smo nekog zvali dajdža Šolaja…

A na suprotnu stranu,kada bismo krenuli ka Gornjoj Ravskoj,a tamo smo išli za svetog Ivu,i mi djeca na vjeronauk,bijaše još nekih obitelji, od kojih pamtim samo još jedne Jurekiće; obitelji Mate i Jerke Jurekića…njihov ranč zvali smo Čardak..

ne znam zašto.

S druge strane,kada bismo krenuli dalje putem iza moje kuće,ka našem Palučku( neka livada),

ka mlinu-vodenici,rekli bismo da idemo u Tisovu…

I onda kroz šumske puteljke,korak po korak eto nas do kuće kume Bebice,obitelji Pavlović,od kojih sam se najintezivnije družila sa Danicom. Ta sva djeca bijahu plava,pa baš kao i ja,i moja Ankica,pa sam ja zaključila da smo mi Ravštani zapravo Arijevska rasa.

E,sad,pošto vas upoznah gotovo sa svim mojim Ravštanima,da se ja vratim u svoj sokak,

u bijeli ford,u Jurekiće..

Dakle,prođosmo Safinu kuću,Safin osredak,i evooooo…tu smoooo; MOJA KUĆA,kuća sa dva mala prozora što na istok gledahu,sa šarenim firangama.Poviše lijevo naš zeleni osredak,jagodama crvenim ukrašen mirisan, a podno kuće bašta nad baštama,sveg bogatstva svijeta u toj bašti imadosmo…

Uzeh svoju Bebu,svoju pletenu torbu,i potrčah prema babi i didi…

A ne..ne izgrlih ja njih ovaj put.

Nego uzeh onu Bebu,koja je bila malo manja od mene,te opalih babu,koja se sagnula da me zagrli,svom snagom po glavi,pa onda izudarah i didu,a sve sa suzama radosnicama i bjesnicama,te povicima; Zašto ste me dali??! Zašto ste me dali??!

Baba ko žensko,opet se rasplaka,ali dida bijaše lukaviji,pa ode,upali onu kutiju od radija na tirkiznom kredencu,razvuče se neka harmonika,te dida uze mene za ruku,pa kolo povede..a odmah eto u kolu i babe i mog ujka,i moje Bebe…

Nek se čuje,nek se zna da se Lela vratila.

Eto,i dan danas kolo volim,i kad mi je teško,ja muzikom i plesom sve boli liječim.

Samo,nedostaju mi; i moja baba,i dida,i ujko- brat Marko,i moja Beba…i čitava moja divna,mila,gizdava Ravska.

Jelena DM.