In memoriam didu Stjepanu Ćuriću – Å imiću
SvrÅ¡eno je. OkonÄana je mukotrpna borba s mnogim bolestima koje se oholo okomiÅ¡e na naÅ¡ega dida. Jak je bio, unatoÄ svemu neslomljiv i strpljiv do kraja. Bio je otac u pravome smislu te rijeÄi, oÄinska figura, oslonac i stijena. Bio je i ostao uzor svojima.
Nije njega život nikada mazio, no on se nije žalio. Dida je surovoj stvarnosti uvijek prkosio svojom voljom i nevjerojatnom upornošću. Bio je glasan i vjeÅ¡t  govornik, izvana strog i odluÄan a iznutra kao pamuk osjetljiv i mek. ViÅ¡e od njegovih rijeÄi pamtit ću djela koja glasno odzvanjaju u vjeÄnost, briÅ¡u suze i muk koji za njim ostade.
Pamtit ću njegovu brigu i skrb za stare i nemoćne, toplinu kojom su ti ljudi govorili o njemu. Pamtit ću njegovu ljubav prema zaviÄaju, svakom kamenu i ledini, prema  Andrića dragi koju je zbog bolesti davno napustio.
A Äini se kao da je joÅ¡ juÄer ondje na koljenima ljuljao unuke, uÄio ih zvonke, stare pjesmice za svakoga u džepu Äuvajući žvaku. Svako od njih vodio je u Å¡etnju dragom sve do zadnjeg grma Å¡ipurine dok bi ih cijelim putem vjerno pratio didov vragolasti maÄak. Taj posljednji grm Å¡ipurine dida je tada prozvao “Zagreb”, valjda ni ne sluteći da će upravo Zagreb biti njegovo posljednje zemaljsko odrediÅ¡te.
OtiÅ¡ao je dostojanstveno i tiho, noseći u grudima Äežnju za rodnom grudom, pjesmom i svim narodnim obiÄajima koje je cijeli život Äuvao. OtiÅ¡ao je spokojan unatoÄ Å¾eljama koje se nisu ostvarile, za sobom  ostavljajući mukotrpan i dostojanstven put satkan ljubavlju i žrtvom.
– Dugo sam živio u tuÄ‘ini  kao vuk samotnjak no vjera u Boga me meÅ¡Äini najviÅ¡e saÄuvala, Äesto je govorio. Tu Ävrstu vjeru ostavio je svome potomstvu uz strogu, oÄinsku zapovijed da ju brižno, kao majku Äuva.
Zbogom dide, do novoga susreta na vjeÄnim padinama. Vjerujem da sada uživaÅ¡ radost i da si dobro gore meÄ‘u svojima. Neka te grle i Äuvaju svi sveci koje si za života volio i u svome srcu do zadnjega trena Äuvao. Neka te radosno doÄeka i tvoja kćer Zdravka, onako kako te godinama iz tuÄ‘ine doÄekivala. I nije ovo posljednje zbogom, ni tebi ni njoj. Nije ni blizu jer znamo da ćemo se opet sresti, samo ne znamo kad.
Volimo te dide i na svemu ti hvala.
Iz dnevnika jedne mlade/Tomislavcity tropolje.info