Iz dnevnika jedne mlade: Otišla je Luca svoju zvizdu tražit

Umrla je sinoć strina Luca.

“Da znam koja je moja zvizda, stinom bi je gaÄ‘ala!”, govorila je kad bi zanosno prepričavala svoj život.

U njemu se dosta jada nagledala i nepravde nauživala, a što se tiče gorčine, jedino je od ljubavi zaove bila pošteđena, jer joj svekrva nije imala ženske dice.

Uprtila je na svoja krhka leÄ‘a viÅ¡e od osamdeset godina staža u ovoj suznoj dolini, gotovo sve “od zvizde do zvizde” radnog, a ni jedna godina tog rada nije dokumentirana.

Ostala je snažna i odlučna, neslomljiva.

ÄŒim bi se vrime prominulo, nju bi neÅ¡to “ušćiklo” pa bi zvala fra Petra da ju ispovidi. Onda bi okrijepljena sakramentom, veselo otÅ¡etala u selo.

Promatram danas groblje, i na pokopu vjeran otisak njenog života.

Iznad groblja Midena na kojoj je godinama “čobanovala”, ispod polje koje je vjeÅ¡to i marljivo obraÄ‘ivala. U groblju s njom, uža joj familija a nad grobom dostojanstveno, u crnini lipo joj potomstvo. Svi tihi i mirni, samo nevista Ljubica jeca.

Upravo je njoj strina ostavila detaljne upute za posljednji ispraćaj: VeÅ¡ za ukopa u žutoj kesi – u trećoj ladici; obući joj plavi komplet i svilenu koÅ¡ulju Å¡to joj je ćer Jela donila iz Njemačke.

Oko ruku staviti crvenu krunicu koju je svojom rukom blagoslovio papa Franjo a Ruža je donila iz Rima. Sve je to strina svojoj nevisti strpljivo ponavljala godinama, a tek joj sinoć šapnula da pare čuva u zelenom kaputu.

Kaput je Ljubica, u zanosu čišćenja, zajedno s ostalom starom robom spalila prije misec dana.

Ne brine to moju strinu Lucu. Otišla je ona tražit svoju zvizdu, a ja čekam da zagrmi.

Tada ću znati da ju je i našla.

Tomislavcity  tropolje.info