Scena
Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Vrijeme
Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Vrijeme
U ono vrijeme: Netko iz mnoÅ¡tva reÄe Isusu: »UÄitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baÅ¡tinu.« Nato mu on reÄe: »ČovjeÄe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i Äuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom Å¡to posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu Äovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmiÅ¡ljaÅ¡e: ‘Å to da uÄinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reÄe: ‘Evo Å¡to ću uÄiniti! SruÅ¡it ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duÅ¡i svojoj: duÅ¡o, evo imaÅ¡ u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. PoÄivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reÄe: ‘BezumniÄe! Već noćas duÅ¡a će se tvoja zaiskati od tebe! A Å¡to si pripravio, Äije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
RijeÄ Gospodnja.
Eustace Conway glavni je lik knjige „The Last American Man“, autorice Elizabeth Gilbert. Autorica opisuje njegov život kao život modernog planinskog Äovjeka koji joÅ¡ uvijek živi kao su naÅ¡i pretci živjeli prije puno godina.
Ona govori o njegovim izuzetnim avanturama, kao Å¡to je na primjer hod dug 2,000 milja (Appalachian Trail) od države Maine do države Georgia, živeći iskljuÄivo od onog Å¡to bi ulovio. Uz ovaj pothvat taj isti Äovjek je preÅ¡ao i SAD jaÅ¡ući na konju.
Zaljubljen u ovakav naÄin života on danas vodi kamp za djecu i odrasle koji se prostire na 1,000 hektara kojeg on naziva Turtle Island (KornjaÄin Otok), a koji se nalazi u brdima Sjeverne Karoline.
Jedna od stvari, do kojih mu je izuzetno stalo, jest pokušati pomoći ljudima, poglavito školskoj djeci, kako shvatiti svoju povezanost sa svijetom prirode.
Jednom zgodom je zapitao 50-tak uÄenika/maturanata da kažu neÅ¡to o znaÄenju rijeÄi „sveto“. ÄŒini se da nitko meÄ‘u njima nije znao Å¡to ta rijeÄ znaÄi, pa ih je Eustace upitao neka na komad papira napiÅ¡u popis onoga Å¡to je za njih vrijedno. Sjeća se da je samo jedan od njih pedeset imao jasnu ideju o svetosti. ÄŒitajući papir po papir otkrio je da je svaki papir prepun stvari kao Å¡to su novac, novi automobil, mobiteli.
Samo je jedan djeÄak u razredu napisao – „život“.
Kasnije će Eustace napisati: „Samo jedna mala duÅ¡a u razredu bijaÅ¡e na pravom putu, daleko od pohlepe kao motivatora … i hvala Bogu na njoj …“
Na nesreću pohlepa je strahovito snažan motivator u ovom našem društvu. Ako želite shavtiti što je to snažan motivator sve što trebate jest pogledati koliko je kladionica oko nas.
„Kada bi imali samo malo više, onda bi stvari bile bolje.“
Ovu smo reÄenicu Äuli bezbroj puta.
OglaÅ¡ivaÄke agencije su shvatile ovo i ako veÄeras na TV pozorno promotrite samo nekoliko reklama, shavtiti ćete koliko toga „nedostaje“ u vaÅ¡em životu i koliko bi vam bilo „bolje“ sa samo joÅ¡ “nekoliko” kupljenih stvari.
Iako je Isus živio u vremenima kada je toga bilo neusporedivo manje on je i dalje bio suoÄen s puno istih tema. U biti, znaÄajan dio Isusovih poruka ima veze s ozbiljnim pitanjima zdravlja i posjedovanja.
Ali mi se svakako želimo odmaknuti od Isusovih rijeÄi.
Ili da stvar bude joÅ¡ i gora, mi pokuÅ¡avamo objasniti njegove rijeÄi onako kako to nama odgovara, kako bismo se lakÅ¡e mogli nositi s njima.
Dvanaesto poglavlje EvanÄ‘elja po Luki prepuno je Isusovog pouÄavanja o bogatstvu i posjedovanju. Kad po prvi put susretnemo Isusa, u ovom poglavlju, on je okružen masom svijeta i nekoliko trenutaka prije nego Å¡to će doći do rijeÄi iz danaÅ¡njeg Äitanja Isus upravo govori kako njegovi sljedbenici mogu oÄekivati probleme, poteÅ¡koće, pa možda Äak i muÄeniÅ¡tvo ukoliko ga vjerno nastave slijediti.
I onda se pojavljuje Äovjek, koji istupa iz gomile, kako bi ga upitao o nasljednom zakonu. PoÅ¡teno govoreći, ovaj Äovjek i nije bio potpuno izvan svakog konteksta, jer je Isus bio UÄitelj – Rabbi – i ono Å¡to su uÄitelji mogli uÄiniti bilo je tumaÄenje kompliciranog pravnog sustava, koji je bio u okružju Mojsijevog Zakona, i kojeg su mogli primjeniti na svakodnevni život. Kako je Mojsijev Zakon opisivao sve o nasljedovanju, židovski su uÄitelje Äesto konzultirali po ovim pitanjima.
Dakle, ovaj stranac iz gomile samo je želio brzi pravorijek po pitanju pravnog spora između njega i njegovog brata. Naravno da se je nadao arbitraži u svoju korist.
Ali Isus Äini ono Å¡to Äesto Äini, on zaobilazi pitanje koje mu ovaj Äovjek postavlja na povrÅ¡ini problema i odlazi do korijena problema. On ovaj trenutak koristi kako bi poduÄio i svoje uÄenike, a svakako i mnoÅ¡tvo koja se je skupila oko njih.
Isus govori: “Klonite se i Äuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom Å¡to posjeduje.”
Zdrav razum, kako onda tako i danas, Äini se da sugerira da se život ipak ostvaruje u obilju materijalnoga. Ali Isus nas podsjeća da to nije životna filozofija koju bismo trebali slijediti. Jednostavnim rijeÄima reÄeno – puno je toga viÅ¡e u životu od posjedovanja puno toga.
U jednoj priÄi jedan Äovjek pomisli da ga je konaÄno pomilovala sva sreća ovoga svijeta. Nekim Äudom doÄ‘e on do primjerka Financial Times-a i to izdanje od godinu dana unaprijed. Koja nevjerojatna sreća! Sve je unaprijed znao. Koje dionice kupiti, a koje prodati. Kada prodati i kada kupiti. Trljao je ruke u oduÅ¡evljenju sve dok nije okrenuo stranicu sa osmrtnicama i tamo pronaÅ¡ao svoju osmrtnicu.
Jednako tako Å¡okantna je i Isusova parabola.
Bio jednom jedan jako bogat Äovjek Äija je ljetina izuzetno dobro rodila pa nije imao viÅ¡e mjesta gdje žito pohraniti. Donosi zakljuÄak da bi mu najbolje bilo sve žitnice poruÅ¡iti, podignuti veće, te tako se osigurati materijalno i onda se prepustiti svojoj životnoj filozofiji – odmori se, jedi, pij i uživaj … ali u toj jednadžbi je previdio jednu konstantu.
Vrijeme!
Bog mu se obraća jako tvrdim jezikom, „BezumniÄe! Već noćas duÅ¡a će se tvoja zaiskati od tebe! A Å¡to si pripravio, Äije će biti?“
I zavrÅ¡ava Isus: „Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.”
Kada Äovjek reagira, onako „na prvu“, logiÄno bi bilo stati u obranu ovog Äovjeka. U biti mi bi tako pokuÅ¡ali obraniti i sebe. Zaželi Äovjek da je tamo, na licu mjesta, pa da kaže Isusu: „Isuse, pa ne Äini ovaj Äovjek niÅ¡ta loÅ¡e. On jednostavno ima dobar osjećaj za poslovnost. Pa, Isuse, on nikome niÅ¡ta ne krade, zar ne!?“
MeÄ‘utim to je onako „na prvu“ ali „kada bolje razmislimo vidjeti ćemo ono Å¡to se nalazi ispod povrÅ¡ine. RijeÄ â€žbezumnik“ ne koristi se u Svetom Pismu baÅ¡ olako. U biti koristi se samo dva puta u EvanÄ‘elju po Luki u usporedbi s knjigom Mudrih izreka gdje je susrećemo skoro 70 puta. Bezumna osoba se uvijek stavlja u kontrast s osobom koja prihvaća i živi po Božjoj mudrosti.
U Svetom Pismu, rijeÄ â€žbezumnik“ se odnosi na one ljude koji žive svoje živote kao da Bog ne postoji.
Isusova parabola nas podsjeća da nikada ne ćemo spoznati pravu životnu filozofiju ukoliko Bog nije u njezinom središtu. Isus nije vjerovao da su bogatstvo ili posjedi nešto zlo samo po sebi, a ni ljudi koji ih posjeduju. Isus jednostavno zna da nas materijalno obilje dovodi pred velike kušnje i izazove, koji nas mame svoju vjeru i svoje povjerenje položiti u bogatstvo, a ne u Boga.
To je ono Å¡to nije u redu s onim seljakom. On planira svoj život, a da u njega nije ukljuÄio Boga. Nije mu niti na trenutak palo na pamet posluÅ¡ati Božju zapovijed i viÅ¡ak podijeliti potrebnima.
Ovaj Äovjek je već bio bogat.
Već je imao dovoljno za sve svoje potrebe.
Ali ove godine je imao ekstra urod. Ekstra profit.
Pa zar nije uvijek tako?
Bogati postaju sve bogatiji, a siromašni postaju sve siromašniji?
Čovjek ima dojam da se bogataši uopće ne moraju previše ni truditi.
Lova ide na lovu. Tako i ovaj bogataš. Zašto imamo takav dojam?
Zašto sam Isus želi da mi imamo takav dojam?
Ako neÅ¡to dobijeÅ¡, a nisi se za to trebao pomuÄiti, Å¡to je to?
Pa to je dar.
A od koga je ovaj Äovjek dobio taj dar?
Bio je to dar od Boga.
Sjetimo se toga.
Richard Foster opisuje tu napast ovako: „ …kada nam nedostaje Božanski centar naÅ¡a potreba za sigurnošću vodi nas na suludo vezivanje uz stvari.“
Eto na Å¡to nas upozoravaju brojni dijelovi Svetog Pisma.
I jedna priÄa koja to jasno ilustrira.
Jednom jedan župnik propovijedao na ovu temu naglaÅ¡avajući kako sve Å¡to mi posjedujemo pripada Bogu. Jedan stariji seljak sa pozornošću je sve to sluÅ¡ao ali se s tim nikako nije želio usuglasiti. I toga dana pozove on župnika na veÄeru u svoj dom. Nakon veÄere izaÅ¡li oni malo na zrak i seljak stade pokazivati župniku sve oko svoje kuće.
Kuća, staje, Å¡tale, svinjci, kokoÅ¡injci, polja i livade, voćnjaci i povrtnjaci … i onda upita župnika napola se Å¡aleći: „ŽupniÄe, Äitav sam svoj život radio na ovoj zemlji. MisliÅ¡ li ti meni i dalje govoriti da to nije moja zemlja, da je to Božja zemlja?“
Župnik se zamisli na trenutak i onda tiho reÄe seljaku: „ … ajde mi postavi to isto pitanje … za 100 godina.“
Ova je priÄa zgodna ilustracija one poznate da „niÅ¡ta ne ćemo ponijeti sa sobom“. Mnoge stvari kroz život držimo u svojim rukama i na kraju ih sve izgubimo ali Å¡to god stavimo u Božje ruke to i dalje imamo.
Baš poput tog starog seljaka jedine stvari koje ćemo ponijeti sa sobom na onaj svijet jesu one stvari koje damo Bogu u ruke.
NaÅ¡a vjera i povjerenje u Boga, dobro koje Äinimo svojim bližnjima u Kristovo ime, odanost naÅ¡a prema Bogu, žrtve koje Äinimo zbog Kraljevstva Božjeg i vrijeme brižno provedeno u pozornom sluÅ¡anju Duha Svetoga … to su stvari koje su … svete … to su stvari koje … traju … to su stvari koje … nas Äine bogatima i u oÄima Božjim.
Ima jedna jako, jako stara priÄa o jako bogatom Äovjeku koji je umro i otiÅ¡ao na nebo. AnÄ‘eo ga vodio po nebeskom gradu i tako hodajući doÄ‘oÅ¡e do predivne kuće.
„Tko živi ovdje?“ zapita bogataÅ¡. „Oh,“ anÄ‘eo odgovori, „ovaj je na zemlji bio vaÅ¡ vrtlar.“ BogataÅ¡ se zaprepasti. Ako je ovo bio standard za vrtlare, pomisli on, kakva li će tek njega kuća dopasti u kojoj će provesti vjeÄnost.
Hodajući dođoše do još raskošnije kuće.
„A Äija je ova?“ zapita bogataÅ¡. AnÄ‘eo mu reÄe: „Stanarka ove kuće je provela život na zemlji kao misionarka.“ BogataÅ¡ se joÅ¡ viÅ¡e zaprepasti.
KonaÄno doÄ‘oÅ¡e do male, neugledne kolibice, bez prozora.
Bila je to najsiromašnija nastamba koju je bogataš ikada vidio.
„Ovo je tvoj dom,“ reÄe mu anÄ‘eo. BogataÅ¡ je ostao bez rijeÄi.
„Ne razumijem. Te druge kuće su prelijepe. Zašto je moja tako ružna i tužna?“
Anđeo se tužno nasmiješi.
„Žao mi je,“ reÄe, „uÄinili smo najviÅ¡e Å¡to smo mogli s onim Å¡to si nam poslao.“
Naša vjera je prepuna paradoksa i stoji u oštroj suprotnosti sa sustavom vrijednosti ovoga svijeta.
Jesmo li toga svjesni?
Ivica Ursić