Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Å uplje priče

„Bog nam je dao jedno lice, a mi smo sebi načinili drugo.“

William Shakespeare

Svakog dana tisuće ljudi putuje iz Hong Konga u mjesto Shenzhen samo kako bi posjetili na daleko čuveni Luohu Commercial City. Riječ je o ogromnom trgovačkom centru u kojem se prodavaju imitacije luksuzne robe. Sa svojih 5 etaža, 1500 prodavaonica sa 50.000 četvornih metara prodajnog prostora, Luohu Commercial City je svjetski glavni grad krivotvorene robe.

Lažni Rolexi, imitacije Guccijevih cipela, Fendi odjeće i Chanelovih torbi, za samo djelić onoga koliko inače stoji original, preveliki su mamac za tisuće koje „hodočaste“ danju i noću u taj hram potrošnje. Tu se svjetla ne gase, a obred manijačnog kupovanja se ne prekida. Iz sata u sat dolaze novi „vjernici“ kako bi osnažili svoju vjeru u neki od raznih brandova koje mogu tako povoljno dobiti na novom Olimpu.

Bitno je imati na sebi „pravu marku“, pa makar ona bila i krivotvorena. Bitno je svidjeti se svijetu, jer ako nisi „u trendu“, jer ako nisi „in“, jer ako „ne plešeš kako ovaj svijet svira“ ti ispadaš iz igre, ne igraš. Ti postaješ autsajder, a njima je mjesto na margini. Zato mi očajnički želimo biti ono što nismo, želimo biti ljepši, jači, viši, pametniji, bogatiji nego oni koji su oko nas, pa makar to sve skupa bila najobičnija laž.

Ovo naše vrijeme je vrijeme krivotvorina i krivotvoritelja. Sve je lažno. Krivotvori se prošlost, a onda i sadašnjost. Zato se ne bi trebali čuditi kakva nas onda čeka budućnost.

Čitav naš život je obična krivotvorina. Sve više živimo virtualan život između iPhonea, Pc-ja, Play station-a i Interneta. Televizija je glavna krivotvoriteljica.

Sve se krivotvori. Prije svega istina.

Okruženi smo lažnom hranom, napitcima, obućom i odjećom, lažnim tehnološkim igračkama, lažnim čudotvornim eliksirima i tretmanima, lažnim obećanjima i lažnim nadama. Krivotvore se novčanice, kartice, svjedodžbe, diplome, vozačke i lovačke dozvole, domovnice i putovnice, krivotvore se životopisi, imena i prezimena.

Okružili su nas lažni domoljubi i demokrati, lažni zastupnici i savjetnici, lažni svećenici i iscjelitelji, lažni meštri i profesori, lažni dobrotvori i prijatelji. Svi se žele predstaviti bolji nego što to u biti jesu. Mi živimo u svijetu u kojem se institucijama i pojedincima isplati stvarati bolju sliku o sebi nego što to aktualna stvarnost opravdava.

Kaže Somerset Maugham da je licemjerje najteži porok od svih poroka kojeg neki čovjek može slijediti, a i onaj koji najviše živcira. Licemjerje zahtjeva neprestanu budnost i nesvakidašnje odvajanje od duha. Licemjerje se ne može, poput preljuba ili proždrljivosti, prakticirati u trenutcima dokolice, jer je licemjerje posao, stalni posao. Posao na neodređeno vrijeme.

Licemjerje je najveće zlo našeg vremena. Ono postoji na svim razinama našeg društva. Svi smo, nažalost, upoznati s licemjerjem u politici, u sustavu naobrazbe, u sudstvu, u zdravstvu, u oglašavanju, u religiji. Licemjere neprestano pratimo kroz razne medije. Neki će plasirati poluistine, predrasude, iskrivljene izvještaje, klevete, izmišljene argumente, krivotvorene stenograme, frizirane činjenice, potpune falsifikate, praviti će se kako se zalažu za vrline, a u biti će podržavati poroke, glorificirati će izdaju i laž.

Sve je to danas postalo tako uobičajeno, pa je zato i postalo prihvatljiva metoda kojom se mnogi koriste u svojim težnjama prema uspjehu, prema usponu na vrh.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju (23, 1-12) prepuno je Isusovih teških riječi, teških optužbi na račun pismoznanaca i farizeja. Ovo je „najoštriji“ Isus u čitavom Novom Zavjetu. Isusa je strahovito pogodilo licemjerje onih koji bi narodu trebali biti uzor. Uzor u svemu, ali ponajprije u vjeri.

Kod njih nema iskrene vjere. Kod njih ne postoji vjera koju bi Isus preporučio kao uzor. Njihova je vjera lažna. Ona je običan falsifikat. Krivotvorina. Lažna je to vjera. A lažna vjera djeluje tako stvarno i tako uvjerljivo da ju je izuzetno teško razlikovati od odistinske vjere.

Farizeji su se pretvarali da vole Boga i slagali su beskonačan niz pravila i zakona kojih su se ljudi trebali pridržavati. Sve su to činili, ne u slavu Božju, nego kako bi ispali što veći vjernici u očima drugih ljudi. Čak su svoja pravila držali jednako vrijednima kao i Božje zapovijedi. Isus ih naziva licemjerima, jer riječima časte Boga, ali njihova srca pričaju neku drugu priču.

Taj „običaj“ traje i dan danas. Mi nalikujemo na dobre kršćane, ali samo izvani. Idemo u crkvu, molimo se, odgajamo djecu po kršćanskim regulama, držimo se i sami pravila i propisa koje nam Crkva propisuje, koristimo prave riječi i to je to. Fasada je na mjestu, sva ožbukana i obojana. Sve je na svome mjestu. Ali ipak nešto nedostaje. Naše su crkve pune religioznih ljudi, ali je u njima jako malo kršćana.

Isus nam „crta“ sliku religioznog života, koji ima sve izvanjske znakove, ali je iznutra pust i prazan. Vjerske vođe izgledaju dobro, uvijek orni i ažurni u donošenju nekog novog zakona, propisa, regule, ali snaga Božje ljubavi ne pribiva u njima.

Oni ne žive ono što govore.

Gordon Allport govori kako etički zakoni, pa ma kako dobri i prihvaćeni bili, znaju biti šuplja priča ako iza njih nije nešto što ih podupire. Ako isključivo slijedimo vjerska pravila i mislimo kako je to sve što se od nas traži, onda je to kao da živimo od mirisa prazne vaze. Da, moguće je neko vrijeme živjeti i osjećati miris vaze u kojoj cvijeća nema, ali prije ili kasnije doći ćemo u situaciju kada mirisa više biti ne će ukoliko u vazu ne stavimo cvijet.

U ovonedjeljnom čitanju vidimo svu tragediju religioznosti koja se ne naslanja na djela. Vidimo religioznost koja je isključivo vanjska, manifestacijska, površna.

Postoji priča o čovjeku koji je upao u bunar. Nije znao plivati. Utapao se je i zazivao je u pomoć. Prolazila tuda dvojica. Išli na nedjeljnu misu. Zastadoše i rekoše: „Mi ti sada nikako ne možemo pomoći, jer bi okasnili na službu Božju. Ipak ćemo ti pomoći. Kada dođemo u crkvu moliti ćemo se za tebe.“

Nisu čovjeku ponudili pravu pomoć. Ponudili su mu svoje riječi, ali su mu uskratili svoja djela. Pobrkali su prioritete. A Isus je i subotom pomagao ljudima u nevolji. Ljudi koji vole sebe i samo sebe, ljudi koji vole prva mjesta u društvu, ljudi koji vole pozdrave i laskave titule, ti ljudi ponajprije vole sebe, a ne Boga. I tu je jasno da nešto, odnosno netko, nedostaje.

Ono što nedostaje je Isus Krist. On nas čini poniznima i zahvalnima. Ako je Isus Krist gospodar naših života onda ćemo se mi lako osloboditi licemjerja i lažne vjere. S Kristom se mi ne trebamo pretvarati.

Jer lako je biti lažni kršćanin.

Onoga trenutka kada prestanemo biti Božji, kada stavimo masku na svoje lice i pretvaramo se da smo nešto drugo nego Božje dijete, mi u biti počinjemo krivotvoriti svoju vjeru.

Ako naše kršćanstvo ne djeluje, ako nije djelotvorno u ovom životu, gdje ga možemo testirati, ogromna je ludost nadati se da će nas to i takvo naše kršćanstvo uspješno dovesti u vječnost, uz Boga.

Jer ako padnemo na testu biti ćemo osuđeni na vječnu patnju, na vječnu odvojenost od Boga. Današnja Hrvatska to na svom primjeru zorno pokazuje. Čini se kao da se sustavno pripremamo, već na ovome svijetu, kako u vječnosti ne biti uz Boga.

Jer jedno govorimo, a drugo činimo.

Pričamo priče.

Šuplje priče.

„Sam prema sebi istinit budi,

Jer zatim slijedi kao noć za danom,

Da nikom lažan ne možeš biti.“

Polonijev savjet sinu Leartu („Hamlet“)

Ivica Ursić