Dragi Äitatelji, od srca želim da svi vratimo Božić u sebe i da ga nosimo u svome srcu u sve dane koji su pred nama.
„Od kada su prva crta i posljednja crta bilo koje pjesme,
mjesto gdje pjesma poÄinje i zavrÅ¡ava?“
Seamus Heaney
BaÅ¡ kao Å¡to nam govori pjesma Äuvenog Irskog pjesnika i nobelovca, Isusov život ne poÄinje i ne zavrÅ¡ava s prvom i s posljednjom reÄenicom u EvanÄ‘elju. Isus Krist neograniÄen tjelesnim ograniÄenjima nastavlja živjeti meÄ‘u nama na bezbroj naÄina. Svakodnevno.
Ali usprkos toj nepobitnoj Äinjenici jedna od najvećih tragedija naÅ¡eg vremena nije ta da je Bog na nas zaboravio, kako to mi Äesto znamo tvrditi, nego da smo mi zaboravili Boga.
Istoga dana kada je Aleksandar Solženjicin, ruski romanopisac i nobelovac, bio predstavljen i kada mu je uruÄena prestižna nagrada (Templeton Foundation Prize for Progress in Religion) od strane princa Filipa u Buckinghamskoj palaÄi, on se obratio vodećim britanskim politiÄarima i vjerskim velikodostojnicima, ukljuÄujući i nadbiskupa od Canterbury-a.
„Prije pola stoljeća“, rekao je Solženjicin, „dok sam još uvijek bio dijete, sijećam se kako su brojni stariji ljudi nudili slijedeće objašnjenje za velike nesreće koje su pogađale Rusiju: „Ljudi su zaboravili Boga i zato se sve ovo i događa.“
„I kada bih ja trebao ukazati na glavnu znaÄajku Äitavog XX stoljeća“, nastavio je veliki pisac, „ne bih bio u stanju pronaći niÅ¡ta preciznije nego samo ponoviti: „Ljudi su zaboravili Boga.“
Jesmo li mi zaboravili Boga?
Jesmo li ga jednostavno potisnuli iz Božića?
Nama Božić dolazi svake godine i neprestano nas poziva na sjećanje, poziva nas da se sjetimo Boga i da mu se vratimo. Bilo kao pojedinci, bilo kao obitelji, bilo kao narodi, kako bi nas spasio od samouništenja.
Druga velika tragedija naÅ¡eg vremena je Å¡to umjesto da prepoznamo Božić kao Božji poziv na povratak Ocu, mi ljudi uporno tražimo nekakve vizije ili nekakva uzviÅ¡ena emocionalna stanja ili nekakve znakove kao znakove Božje nazoÄnosti – a njega u njima – nema.
Kada je Krist doÅ¡ao prvi put ljudi ga nisu prepoznali, jer nije doÅ¡ao na naÄin na koji su to oni oÄekivali. I propustili su, ne prigodu svojega života, nego prigodu za Äitavu vjeÄnost.
Ne propustimo Kristov poziv i ovog Božića samo zato Å¡to nam se nije dogodilo neÅ¡to nevjerojatno i neobiÄno. Bog nam govori kroz obiÄne stvari. Kroz svakodnevne stvari. Kroz bližnjeg u potrebi.
Većina ljudi bi se složila kako je puno teže biti onaj koji prima nego onaj koji poklanja, i da je puno lakÅ¡e nahraniti, obući i ugostiti nekoga, nego to, u svojoj nevolji, oÄekivati od drugih. Ali samo ljudi koji su uistinu bili gladni ili žedni ili bez krova nad glavom znaju kako dati s poÅ¡tovanjem. Samo oni koji su bili teÅ¡ko bolesni i sami znaju cijeniti lijepu rijeÄ ili nježan dodir suosjećajnosti.
Nismo mi u stanju Äiniti drugima ono Å¡to mi nismo sami iskusili i proživjeli. Zato je tu bitno Božje utjelovljenje koje se nije dogodilo jednom i to u Betlehemu, nego se nastavlja upravo ovdje i upravo sada.
C. S. Lewis opisuje tu stvarnost kada se obraća Bogu: „Dakle Äitavo to vrijeme, to si bio ti. Svatko koga sam ikada volio, to si bio ti. Sve pristojno i lijepo Å¡to mi se je ikada dogodilo, sve Å¡to me je dotaklo i uÄinilo me boljim, Äitavo to vrijeme, to si bio ti.“
I kada nam je Krist kroz mnoga lica tako Äesto pomogao, kako mi onda možemo okrenuti mu leÄ‘a kada On nas treba?
Zato nije potrebno lamentirati kako u ovom našem Božiću nema Krista i kako bi Krista trebalo vratiti u Božić, ne, to nije potrebno, jer je Krist uvijek bio tu. On izvor svakog smisla. On svjetlo u tami.
Kada se prepiremo oko toga, oko vraćanja Krista u Božić, onda mi ustvari priznajemo da smo prezauzeti ljudskim, svjetovnim, ovozemaljskim u biti trivijalnim i beznaÄajnim.
Mi ustvari, trebamo, moramo u Božić vratiti – sebe!
I to tako da se pokajemo, da posluÅ¡amo anÄ‘eosku poruku, da pogledamo na brata svoga, a ne tvrditi da ukoliko se budemo držali obiÄaja i rituala da će to udobrovoljiti Boga i da će Bog i ovog Božića doći k nama.
ReÄe netko da Božić nije tek kocka Å¡ećera koju uzimamo kako bi uklonili gorak okus stvarnosti. Božić jest stvarnost – stvarnost koja će sjajiti vjeÄno i kada se i posljednje Äovjekovo umjetno svjetlo ugasi. Ukoliko se sjedinimo s tom stvarnošću dati će nam se hrabrost da živimo radosno u danima koji slijede.
Dragi Äitatelji, od srca želim da svi vratimo Božić u sebe i da ga nosimo u svome srcu u sve dane koji su pred nama.
Sretan vam i blagoslovljen Božić!
„Onaj tko nema Božić u svome srcu
nikada ga ne će pronaći
ispod božićnog drvca.“ tropolje.info
