Sinovi povijesti
Ivica Ursić – Uvijek nedjeljom: Onaj koji ima vlast
„Imaju li pravednici moć, veseli se narod,
a vladaju li bezbožnici, jadikuju ljudi.“
(Izreke 29,2)
Ako Äovjek malo bolje promotri oko sebe, neko pretjerano veselje baÅ¡ se i ne opaža u narodu. Dakle oÄito pravednici nemaju moć. S druge pak strane ljudi, joÅ¡ uvijek, toliko i ne jadikuju. Vjerojatno joÅ¡ ne shvaćaju tko vlada s njima.
Ali ima dana i za jadikovke.
Za veselje teško.
Vremena su teška. Bremenita. Recesija, kažu.
A ono najgore se tek ima dogoditi. Tako prorokuju moderni proroci.
Kada je naša budućnost u pitanju oni tvrde da sve znaju. Manje više.
Živimo u vremenima kada se moćnici beÅ¡kare na vrhu, a od autoriteta „ni glasa Äuti nije“. Ili su nestali iz naÅ¡e sredine ili su propali u zemlju. Pokrili se uÅ¡ima.
Ukoliko se nekakav autoritet i pojavi onda je to uglavnom lažni i nametnuti autoritet. Iskonstruiran, projektiran, montiran, skrojen po mjeri svojih ali nažalost i naših gospodara.
A nama vladaju moćnici.
Vladaju silni i bahati.
Oni bez stvarnog autoriteta ili s autoritetom bez pokrića.
Vladaju oni koji imaju politiÄku, financijsku, medijsku ili neku drugu moć, i koja pokreće ovaj naÅ¡ karusel na kojem se uvijek isti likovi vrte, dok narod posluÅ¡no okreće kolo. Kako juÄer tako i danas.
To je opis općepoznatog stanja, na ovim našim prostorima, stanja koje metastazira, s povremenim fazama  prividne remisije, desetljećima.
Ako se i pojavi neki stvarni autoritet onda ga se najprije pokuša kompromitirati, a ako to ne uspije slijedi omalovažavanje i ismijavanje, te kao zadnja faza medijsko ignoriranje i apsolutna društvena marginalizacija.
Lobotomija se još uvijek ne primjenjuje.
Za sada.
Trebate li primjer?
Uzmite kao primjer hrvatskog autohtonog (samobitnog) politiÄara. Nazovimo ga kraticom A.P. (autohtoni politiÄar). Domoljub, vjernik, tradicionalista. Barem na papiru. U poÄetku nema autoriteta, a nema ni vlast. I onda se dogode izbori i naÅ¡ A.P. dobije vlast. Ali on je uvjeren kako sada ima i autoritet. Pa kaže, A.P.: „Ja znam kada nastaje život. Ja znam Å¡to je rod, a Å¡to je spol. Ja znam kakva kultura treba biti. Ja znam koje i kakve znakove se smije koristiti. Ja znam… ma… ja sve znam.“
A.P. i dalje nema autoriteta ali ima moć. Moć koju smo mu mi dali.
Ne znam koliko će se kršćana nakon izbora A.P. pokajati što mu dadoše svoj glas, ali takav smo mi narod, glavno da je netko moćan i on nam je odmah i autoritet. Glavno da nam netko sjedi na glavi.
Thomas Jefferson je bio poÅ¡ten ali beskrajno naivan kada je rekao: „Sav autoritet pripada narodu.“ Danas se sigurno okreće u grobu. Jer narod je delegirao svoj autoritet moćnicima i onda se danas Äudom Äudi zaÅ¡to ga viÅ¡e nitko ni za Å¡ta ne pita.
Ali postoji jedan autoritet koji je vjeÄan i neprolazan, a kojeg mi najradije preskaÄemo. To je autoritet Svetog Pisma, autoritet Božje RijeÄi. To je Božji autoritet.
Mnogi se od nas kršćana „busaju u prsa vjerniÄka“ i govore kako oni drže do Božjeg autoriteta, meÄ‘utim u stvarnosti mnogi kršćani Božji autoritet sustavno ignoriraju.
Primarni razlog zašto mnogi kršćani ne ustrajavaju uz Božji autoritet, u svakodnevnom životu, jest da su pod utjecajem „religije humanizma“, a da toga možda nisu ni svjesni.
Humanizam je religija naÅ¡eg vremena koja preskaÄe Božji autoritet. U danaÅ¡njoj kulturi religija humanizma se je infiltrirala u kršćansko razmiÅ¡ljanje kako kod laika tako i kod svećenika, znanstvenika, prosvjetnog kadra.
Humanizam je religija koja stavlja ljude na vrh i po njoj je Bog niže pozicioniran nego Äovjek ili tu za Boga uopće nema mjesta. Humanizam zagovara Äovjeka kao apsolutni autoritet. Pod parolom „Äovjek nadasve“ gazi se temelj kršćanstva i izravno se atakira na prvu Božju zapovijed.
I mnogi praktiÄni vjernici s oduÅ¡evljenjem slijede one koji to zagovaraju na sav glas.
Kada bismo mi kršćani držali do Božjeg autoriteta i po njemu ravnali svoj život onda bi A.P. ostao bez posla kojeg danas radi. Ili barem ne bi mogao govoriti ono Å¡to govori s pozicije moći i autoriteta kojeg generira iskljuÄivo ta moć.
E moj narode!
DanaÅ¡nje Äitanje nas vodi u Kafarnaum. U sinagogu.
Isus tu poduÄava jedne subote. Ljudi su bili zaneseni njegovim naukom.
Njih je dojmio njegov autoritet kojim je poduÄavao.
Kao tesar iz Nazareta Isus nije imao poseban autoritet koji bi proizlazio iz njegovog druÅ¡tvenog položaja. Njegov autoritet je proizlazio iz Äinjenice da je on Sin Božji i da je nadahnut Duhom Svetim. Naravno ljudi u kafarnaumskoj sinagogi pojma nisu imali odkuda dolazi taj njegov autoritet ali su znali da do sada nikoga nisu Äuli tako poduÄavati.
Isus zatim pokazuje da osim autoriteta posjeduje i moć, jer je u stanju iz opsjednutog Äovjeka istjerati zloduha. Dakle Isus je bio jedinstven. Isus je imao fiziÄki autoritet, duhovni autoritet i moralni autoritet. Po njegovom autoritetu uÄenici su, i nakon njegovog uzaÅ¡ašća, samo zazvavÅ¡i Isusovo ime, lijeÄili ljude i izgonili zle duhove.
To je utoritet koji posjeduje moć, to je moć koja ima odistinski autoritet.
Ali jeste li primjetili kako, kada netko govori s autoritetom, postoje oni koji sluÅ¡aju i raduju se ali postoje i oni koji se žele oduprijeti onome Å¡to je reÄeno?
Uvijek postoje oni koji neumorno slušaju jednu te istu staru poruku, bez obzira koliko ona bila zamorna. Radije slušaju nju nego nešto novo i izazovno.
Isus, govoreći s autoritetom, stvara krizu. Stvara krizno stanje.
ÄŒovjek opsjednut zloduhom viÄe: “Å to ti imaÅ¡ s nama, Isuse Nazarećanine?“
On osjeća prijetnju. Osjeća da ta nova rijeÄ, rijeÄ koju Isus izgovara, da ona traži od njega promjenu. Ta rijeÄ je za njega prijetnja, jer ga poziva na drugaÄiji život. Isusova rijeÄ uznemiruje i remeti ustaljeni poredak stvari.
Koliko je ova pradavna slika, koliko je ovaj prizor iz kafarnaumske sinagoge, prepoznatljiv danas u našoj sredini?
Isus dolazi u svijet koji je utopljen, koji je umoÄen u religiji.
Ali bila je to jako umorna religija.
Bila je to religija koja je sve imala pod apsolutnom kontrolom i koja je narodu nudila Boga koji Äini stvari toÄno onako kako to oni žele da ih on Äini.
Pa u Äemu su se stvari promijenile tijekom dvije tisuće godina?
Pa zar i mi ne želimo Boga koji nalikuje zlatnoj ribici i koji Äovjeku ispunjava njegove tri želje?
„Deus ex machina.“
To je ono što mi želimo.
To je „bog“ koji je nama po guštu.
I zato se ondaÅ¡nja publika u kafarnaumskoj sinagogi, suoÄena s Isusom i s njegovim autoritetom, baÅ¡ kao i mi moderni kršćani, osjećala uzdrmanom, potresenom. Osjećali su da ih Isusove rijeÄi uznemiruju. MuÄe.
I kao da su svi imali istu misao u glavi, misao koju je samo onaj obuzeti nesretnik izustio na sav glas: „Isuse Å¡to nam to ÄiniÅ¡? Ne remeti ovu naÅ¡u ustaljenu vjeru. Zar nas želiÅ¡ upropastiti?“
Kada Krist dolazi k nama onda se vrata života Å¡irom otvaraju, otvaraju se Äudu i divljenju. Kada susretnemo Krista onda znamo da postoji veliki dio naÅ¡eg života koji se nikako ne može umotati u naÅ¡e ljudsko racionalno objaÅ¡njavanje. I onda se je lako osjetiti dezorjentiranim pred Isusom i njegovom etikom. Sve je to za nas novo, neuobiÄajeno, Äudno i strano.
Isus želi svojim autoritetom poslati nam poruku u koju ukljuÄuje sve ljude, a ne samo neke, kako bismo mi to htjeli. Isus se baÅ¡ neÅ¡to i ne slaže s naÅ¡im ustaljenim vjerskim rutinama u kojima je najÄešće forma ispred sadržaja i u kojima mi tako rado stavljamo na kuÅ¡nju Božji autoritet.
Isus nam jasno govori da naÅ¡i sve odluÄniji pokuÅ¡aji promjene onoga Å¡to nam je on rekao jednostavno ne dolaze u obzir i da je to ljudsko uzimanje Božjeg autoriteta u svoje ruke – pobuna protiv neba.
“Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jendo slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.†(Mt 5, 17-37)
I nas ta situacija dekomodira, smeta nas i uznemiruje.
Mi bismo i dalje najradije nastavili klanjati se suvremenim autoritetima, nastavili bismo najradije koristiti fraze kao obiÄan paravan za naÅ¡e preskakanje Božjeg autoriteta.
Neke su rijeÄi toliko dugo s nama da su se već izlizale.
“Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom duÅ¡om svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj sliÄna: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” (Matej 22, 34-40)
Mi taj jezik znamo jako dugo i znamo ga jako dobro. Ali tu nešto nedostaje. Nedostaje Božji autoritet pomoću kojeg bi mogli zamisliti i ostvariti taj novi svijet. Jer samo slobodni možemo to ostvariti.
A tu nam slobodu jedino osigurava Božji autoritet.
Pitanje glasi: „Hoćemo li podrediti svoju volju Božjem autoritetu?“
Ako to uÄinimo neminovno će biti otpora.
Jer kada netko Äuje: “Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz meneâ€.(Izlazak 20,2-3) taj će uzviknuti i ponoviti pitanje iz kafarnaumske sinagoge:
“Å to ti imaÅ¡ s nama, Isuse Nazarećanine?“
Ovo pitanje je vjeÄno pitanje.
Pitanje za sva vremena.
Pitanje koje će odzvanjati dok je svijeta i vijeka.
I odgovor je danas na nama.
Hoćemo li dopustiti Isusu da nas svojim autoritetom iscijeli, promijeni i uÄini novom osobom? Ili ćemo nastaviti klanjati se moćnicima ovoga svijeta koji imaju moć ali nemaju autoritet?
„Moć bez autoriteta je tiranija.“
(Jacques Maritain)
Ivica Ursić